Plesna tjeskoba

Nakon prvog istoimenog albuma novozelandska pjevačica Ladyhawke dobila je veliki kritičarski podstrek koji je znala iskoristiti, pa je njen album bio podosta slušan prije nekoliko godina. Kako je počeo blijedjeti, bilo je vrijeme za novi.

“Ladyhawke” je donio malo svježine u dance pop vode jer je pomiješao podosta indiea u svoj zvuk i time ga začinio ‘onim nečim’ što je očaralo kritičare, ali i publiku. Danas, gotovo četiri godine kasnije, izašao je nastavak u vidu albuma “Anxiety” na kojem bi se mogli zapitati je li Ladyhawke stvarno toliko dobra glazbenica.“Anxiety” je rađen po podosta sličnoj recepturi kao i prvijenac, samo mu nedostaju pravi hitovi koji bi ponijeli album. Ne znam zbog čega se ovaj album čekalo skoro četiri godine jer je poznata ona stara ‘željezo se kuje dok je vruće’, pa smo dobili sličan efekt kao i s posljednjim albumom The Ting Tingsa: ljudi su je već pomalo zaboravili, a dugo ‘kuhanje’ nije donijelo ništa pretjerano upečatljivo. Za razliku od “Sounds from Nowheresville” ovo je ipak nešto bolje izdanje.

Synthpop i new wave okružen gitarama i power pop melodijama, a začinjen s podosta elektronike čini album prodornim i zanimljivim materijalom za disco klubove, ali nema snagu kojom bi iste klubove dublje prodrmale. Sve zvuči bučno i zvučno bogato, a opet nedovoljno moćno i upečatljivo.

Ako oduzmemo prvi album gdje se osjećala veća doza kreativnosti i uzmemo “Anxiety” kao pop ploču, tada možemo reći da smo dobili jedan solidan materijal koji je bolji od srodne konkurencije. Dašak britanske glazbe na ‘down under’ način oduvijek je bio zanimljiv mnogima, pa će tako i Ladyhawke pronaći svoj put ka slavi.

Kada se Ladyhawke odmakne od materijala po kojem je najviše poznata, tada zna upiknuti i pravu stvar. To se dogodilo pred kraj albuma sa skladbom “Cellophane” koja zvuči kao melem za uši u odnosu na ostatak albuma jer se uvelike razlikuje zbog svoje iskrenosti, mirnoće i melodioznosti.

Kroz povijest pop glazbe bilo je mnogo ‘one hit wondera’ koji su kratko vrijeme harali top ljestvicama, a potom vrlo brzo potonuli duboko u zaborav. Ladyhawke nije takav slučaj, barem ne još jer “Anxiety” i nije toliko loš album, barem nije lošiji od konkurencije koja joj je danas nametnuta.

Pop glazba koja danas hara ljestvicama nije odveć inteligentna, a Ladyhawke je uspjela spojiti ono što ljudi žele s nešto kreativnosti, pa vjerujem da će ovih deset skladbi naći svoje mjesto pod suncem. Barem u ljetnim mjesecima…