Plemenita ideja zasjenjena ziheraštvom

    1519

    Eric Clapton & Friends

    The Breeze: An Appreciation of JJ Cale

    Datum izdanja: 29.07.2014.

    Izdavač: Bushbranch / Universal Music

    Žanr: Blues, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Call Me The Breeze
    2. Rock And Roll Records (feat. Tom Petty)
    3. Someday (feat. Mark Knopfler)
    4. Lies (feat. John Mayer)
    5. Sensitive Kind (feat. Don White)
    6. Cajun Moon
    7. Magnolia (feat. John Mayer)
    8. I Got The Same Old Blues (feat. Tom Petty)
    9. Songbird (feat. Willie Nelson)
    10. Since You Said Goodbye
    11. I’ll Be There (If You Ever Want Me) (feat. Don White)
    12. The Old Man And Me (feat. Tom Petty)
    13. Train To Nowhere (feat. Mark Knopfler and Don White)
    14. Starbound (feat. Willie Nelson and Derek Trucks)
    15. Don’t Wait (feat. John Mayer)
    16. Crying Eyes (feat. Christine Lakeland and Derek Trucks)

    Nije teško zaključiti da glazbena karijera Erica Claptona stagnira već dugi niz godina.

    On sam priznat će da se ulijenio, a da odlučimo prisjetiti se
    kada je napisao ili odsvirao nešto nadahnuto, morali bismo potegnuti
    poprilično daleko u prošlost. Čovjeku se jednostavno više ne da gnjaviti
    s autorskim stvarima
    , stoga češće grabi u ostavštinu svojih uzora
    Roberta Johnsona, Freddya Kinga, Charlesa Browna i JJ Calea.

    Postoji jedna bootleg snimka s prošlogodišnjeg koncerta koji je održao u Baselu i gdje je u stotinjak minuta odsvirao samo dvije svoje pjesme, “Laylu” i “Wonderful Tonight”. I dalje je sjajan gitarist koji zasluženo uživa u odavno izgrađenom statusu, no letargija koja ga ponekad okružuje mogla bi njegovoj svirci vrlo brzo prilijepiti opis ‘super svira, al’ nema dušu’. A to je nešto najgore što se jednom blueseru može dogoditi.U prvih desetak godina karijere Clapton je promijenio devet bendova. Uzmemo li u obzir iscrpljujuće turneje, te učinak droge i alkohola na mlad organizam, vjerojatno su postojala jutra kada se budio ne znajući u kojem je bendu toga dana. Odlaskom u solo vode, priča se značajno promijenila. Mnogi će reći da se ‘čist’ Clapton u emotivnom smislu nikada nije uspio približiti onom mladom ovisniku i alkoholičaru čiji bi se stil sviranja opisao u tri riječi ‘brzo, glasno i eksplozivno’. Međutim, kako je Clapton sazrijevao, stario i čistio organizam, tako je nadahnuće sve češće pronalazio u JJ Caleu.Obrade Caleovih “After Midnight” i “Cocaine” bile su značajne za njegovu karijeru, a Caleu su zauzvrat osigurale financijsku stabilnost i mogućnost da radi ono što najviše voli daleko od očiju javnosti. S jedne strane imali smo Claptona koji praktički od adolescentskih dana nosi titulu boga i ne može ‘mrdnuti’ bez da to ne sazna pola svijeta, a s druge Calea koji bez problema ode u lokalnu birtiju popiti cugu bez da ikoga zanima tko je.

    JJ Cale svoje pjesme nije bazirao na divljim, brzim i glasnim solažama, već na (naizgled) jednostavnom i pomalo šlampavom ‘brljanju’ po gitari. Nisu postojale zadane ljestvice ili pravila, bitan je bio osjećaj. Ključna ‘caka’ njegovog stila je što ga ne možete naučiti. Ili ga osjetite ili ne. Možete ga pokušati imitirati ili reproducirati, no nećete moći sakriti da mu niste dorasli. Možete se truditi svirati kao JJ Cale, ali teško da ćete svirati kao on.

    Muziku podržava

    JJ Cale preminuo je prošle godine i svima je bilo posve jasno da će kad-tad doći do tribute albuma na kojem će glavnu riječ voditi Clapton. Nakon svirke na Crossroads festivalu i zajedničkog albuma “Road to Escondido(treba ukazati na propust kod Caleovog imena, prije dokumentarca “To Tulsa and Back” podaci nisu bili ažurirani), Claptonu je jedan takav album bio svojevrsna dužnost. Kolega Burčul odlično je u svom tekstu primijetio da se iza termina ‘JJ Cale’ ne krije samo glazba, već i čitava jedna filozofija. Nažalost, album “The Breeze: An Appreciation of JJ Cale” Erica Claptona i prijatelja zakazao je u tom segmentu.

    Prvi problem je što album ostavlja dojam da si je Clapton prisvojio ekskluzivna prava na JJ Calea, pa se unatoč zvjezdanim prijateljima (Tom Petty, Mark Knopfler, John Mayer, Willie Nelson, Derek Trucks, Albert Lee, Don White…) igra po Claptonovim pravilima. Bez obzira što i kako prijatelji snimili, to će biti samo skica koju će Clapton sa svojim bendom nadosnimiti i doraditi kako njemu odgovara i kako si je zamislio.

    Produkcijski savršen, album se poskliznuo previše igrajući na sigurno, kao da se slušatelje (dakle, poklonike upoznate s likom i djelom JJ Calea) na silu mora uvjeriti da je riječ o albumu u čast preminulog ‘Okiea’. Aranžmani su identični ili tek neznatno različiti od originala, vokali kopiraju Calea i zapravo skoro nijedna zvijezda nije na neki sebi svojstven ili specifičan način začinila Caleove pjesme. Čak i ondje gdje bi Cale – što je očito svakom vjernom fanu – možda ekperimentirao s gudačima, puhačima, orkestralnim aranžmanima i slično, Clapton i njegova ekipa ostali su suzdržani i ukalupljeni.

    Veliki je plus što izbor pjesama nije predvidljiv; ima rariteta, pa čak i demo snimaka koje nikada nisu zaživjele na nekom Caleovom albumu (možete ih čuti na deluxe izdanju ovog albuma), no čemu album obrada koji je bliži albumu prepjeva? Usporedbe radi, 2002. godine održan je koncert u čast Georgea Harrisona gdje je Eric Clapton bio svojevrsni ‘glazbeni izbornik’. Ta posveta prijatelju ‘tihom Beatleu’ ispala je bolja i emotivno nabijenija, dok je uzor Cale dobio tek hladan i neinspiriran album koji je ipak uspio u jednoj stvari: dao je do znanja da su originali bolji i da najbolji učenik nije nadmašio učitelja. Da je Clapton odlučio napraviti koncert Caleu u čast i da je pozvao šarolikije društvo (recimo Bonnie Raitt, Rya Coodera, Chrisa Reu, Chrisa Smithera i druge), a onda objavio album sa snimkom tog koncerta – ostavio bi znatno bolji dojam.

    U intervjuu za Rolling Stone Clapton je rekao: “(…) zato volim kako Cale piše pjesme, kod njega je sve puno kompleksnih detalja, u tome je bit. Kada pišete glazbu morate se pitati ‘što mogu napraviti s ovim akordima, a da zvuči zanimljivo i jedinstveno.” Rekao i sam sebi skočio u usta.

    Muziku podržava