Plehnati bend, a nisu vatrogasci

Pri spomenu limene glazbe većini ljudi na um će pasti ili kakva vesela romska družina ili neki lokalni bend kojeg čine članovi dobrovoljnog vatrogasnog društva, a koji svojim puhanjem potpomažu upriličavanje raznih seoskih priredbi, proslava, svadbi i sprovoda. Ukoliko se vaša percepcija i poznavanje glazbe ipak protežu malo šire od toga, vjerojatno ste upoznati sa činjenicom da su ‘limeni’, odnosno brass bendovi već neko vrijeme struja koja se polako ali sigurno probija na svjetsko glazbeno tržište, pritom uspješno koalirajući sa brojnim glazbenicima iz širokog dijapazona žanrova.

Sastavljen od 9 vrsnih glazbenika koji potječu iz nekoliko američkih saveznih država, Youngblood Brass Band ansambl je koji svojim nekonvencionalnim pristupom glazbi nadilazi svaku predodžbu o limenim glazbalima kao isključivim dijelom folklora, klasike ili jazza. U proteklih su pet godina putovali svijetom i svojski radili na popularizaciji ovakve glazbe.

U tom periodu nastao je i ovaj album, nazvan jednostavno (ali deskriptivno) “Live. Places.” Gdje su točno bili može se pročitati i iz naziva pjesama, koji već i prije samog slušanja daju naslutiti što su sve YBB ukomponirali u svoj repertoar. Već su na svom debitantskom albumu “Unlearn” surađivali sa mnoštvom manje i više poznatih hip-hop glazbenika, pa su tako repane dionice, uz jazzy i funky elemente postale i ostale sastavni dio njihovih izvedbi.

Uvodna “Brooklyn” njihova je svojevrsna himna, a već nakon prvih taktova jasno je i zašto – do te je mjere dobro izvedena da je gotovo teško povjerovati da je riječ o live snimci. Kratka ali slatka “Crazy In(love)tro” nagovješta ono što slijedi – duhovito ali spretno baratanje poznatim hitovima.

No, da se ne obeshrabrite odmah u startu – budući da u posljednjih nekoliko godina sve vrvi obradama od kojih nam brat bratu 90% njih zaista nije trebalo – nije riječ o standardnom ajmo-nešto-što-svi-znaju-pa-ćemo-pobrat-lovu pristupu. Baš suprotno, Youngblood Brass Band tim je pjesmama otkrio sasvim novo lice.

Na ‘tapeti’ su im se tako našle Stevie Wonderova “Pastime Paradise” (iliti Cooliova “Gansta’s Paradise”, kad smo već kod loših obrada), Michael Jacksonova “Human Nature“, i klasik Roberte Flack “Killing Me Softly“. Ova potonja ujedno je i stvar koja zatvara album, a na neke napise koje sam čitala o ovoj verziji iste, mogu reći samo – čuli smo i gore. Puno gore.

Osim “Avalanche” i “Elegy“, koje se baziraju većinom na (trebam li reći – gnjevnom) rapu, čitav album prožet je iznimno veselom notom, i nadam se da ćemo u kakvoj skoroj budućnosti imati prilliku uživo poslušati ako ne Youngblood Brass Band, a onda barem neki bend sličnog glazbenog izričaja…