Plantov ‘world fusion’ kao dokaz kreativnosti i odvažnosti

Za razliku od većine svojih suvremenika koji uporno traže načine kako profitirati na slavn(ij)oj prošlosti, Robert Plant energiju usmjerava u otkrivanje novih glazbenih terena. I to radi vraški dobro.

Dok Jimmy Page – trenutno zauzet oko reizdanja iz kataloga Led Zeppelina – dvadesetak godina stoji na mjestu, Plant je – valjda je to svima već jasno – zaključio priču oko matičnog benda. Ostavio je tek mogućnost eventualnog reuniona u nekakvoj akustičnoj varijanti gdje bi na vidjelo izašli drugačiji aranžmani starih pjesama, slični onima kako ih izvodi ovih dana.

U najširem tumačenju, roots žanr je ono što proteklih desetak godina Plantu zaokuplja pažnju. Albumom “Mighty ReArranger” stidljivo je nagovijestio svoje interese, s Alison Krauss i “Raising Sand” ih nadogradio, a s “Band of Joy” ‘zakucao’ najbolji album 2010. godine. Gledano kronološki, riječ je o prirodnoj evoluciji izvođača koji obožava ono što radi i koji novim albumom “Lullaby and… The Ceaseless Roar” jasno daje do znanja da živimo u vremenu kada Plant radi najbolje i najvažnije albume solo karijere.Mnogi bi na Plantovom mjestu reciklirali uspješnu formulu s “Band of Joy“, no Percy je odlučio slijediti svoj žar, proširiti horizonte i kombinaciji americane, rootsa i bluesa pridružiti njihove afričke korijene, ritmove, perkusije i instrumente, te sve nenametljivo obojiti elektronikom. U tome mu je, iako neopravdano izostavljen s naslovnice albuma, pomogao bend The Sensational Space Shifters s kojima je napisao deset od jedanaest pjesama. Sam Plant opisao ih je kao ‘African trance meets Zep’, mi ih možemo opisati i kao ‘Country & Eastern’, a da one doista tako i zazvuče pobrinuo se studijski mag Tchad Blake čija će rješenja mnoge podsjetiti na ona Daniela Lanoisa.Kako je ovo ipak autorski album za razliku od prethodna dva baziranih na obradama, ne teku sve pjesme posve glatko kako bismo očekivali. Tematski je to još uvijek onaj stari Plant kojeg ‘muče’ isti motivi (mitovi, legende, ljepote krajolika, ljubav…), no povremeno nastupi zamor materijala ili dođe do kratkog praznog hoda.

Uz “Rainbow” kao najavni singl, kao zgodici albuma ističu se i balada “A
Stolen Kiss” gdje je u prvi plan gurnut Plantov vokal uz pratnju
klavira i basa, te “Little Maggie” s fuzijom instrumenata koja čuđenje izaziva samo na papiru. Neki detalji u aranžmanima uvjerit će vas da je Plant ‘pravi igrač’ kojem nije cilj u potpunosti otuđiti se od stare slave i publike – no nije mu ni namjera dopustiti im da ga koče i sputavaju – stoga se ne trebate iznenaditi ako u ponekom aranžmanu evocira duh Led Zeppelina.

Zamislimo li slikovito album kao deblo s korijenjem, svaki korijen će nas odvesti na svoju stranu: bit će tu sjevernoafričkog bluesa na tragu Tinariwena, countrya i bluegrassa s gorja Apalači, trip hopa i ‘mutne’ elektronike kakvu voli Mark Lanegan, tradicionalnog američkog bluesa i svega između. Čak štoviše, sam album – ako bismo ga morali strpati u ladicu – bliži bi bio žanru world music nego rocku i samim tim manje zanimljiv fanovima koji će se iznova i iznova oduševljavati što je “Whole Lotta Love” u tko zna kojem izboru po redu navedena kao pjesma s najboljim riffom.

Američki novinar Chuck Klosterman objasnio je da svaki muškarac u svom životu mora proći fazu zaluđenosti Zeppelinima, ali nitko (neovisno o spolu) ne bi trebao biti tvrdoglav i ignorirati činjenicu da su albumi koje zadnje desetljeće radi Plant deset puta bolji od bilo čega što bi napravili Zeppelini da su još uvijek aktivni.