Pjesme za cijeli svijet

Američka progresivna rock-skupina Kansas, osnovana 1970. godine u Topeki, nikada nije dobila odgovarajuće (ili zasluženo) mjesto u progresivnoj, a još manje u općenito rockerskoj konkurenciji.

Iako se ne može negirati da oduvijek uživa zavidan ugled, ne može se
pobjeći od istine da, niti u SAD-u, a pogotovo ne u Europi, nije
honorirana sukladno svemu što je napravila, s posebnim naglaskom na
period od 1974. do 1979. godine.

Objektivno, u Europi je to bilo jako teško za očekivati s obzirom na ‘ludu’ konkurenciju koja je vladala u progresivnom rocku početkom sedamdesetih, a i u Americi su europski bendovi (u prvom redu Pink Floyd) zavladali tim subrockerskim prostorom i Kansasu ostavili tek male, minimalne otvore da upadne u njega.

Uspjelo im je to pravo tek četvrtim albumom “Leftoverture” (1976.), njihovim najprodavanijim (preko 5 milijuna kopija) izdanjem na kojem se nalazi jedna od dvije im najpoznatije pjesme, “Carry On Wayward Son” (autor Kerry Livgren). Sljedeći, “Point of Know Return” (1977.), gotovo je ponovio uspjeh prethodnika (četiri milijuna), no u onome u čemu ga je nadmašio je pjesma “Dust in The Wind” (Kerry Livgren/Steve Walsh), po kojoj se Kansas otada pa do danas identificira, i što je u biti također, mislim na nedostatak većeg broja prepoznatljivih pjesama (a i albuma), jedan od razloga ‘tapkanja’ za europskim kolegama.

“Monolith” iz 1979. godine svojim je platinastim tiražom označio kraj najuspješnije ere benda (s ‘jednokratnim’ prisjećanjem na nju uz kompilaciju najvećih hitova 1984., prodanih isto u više od 4 ‘milje’), koja se poklopila s općenitim padom popularnosti progresivnog rocka, a širom otvorila vrata malo modernijoj, tzv. neoprogresivnoj verziji rocka. Koja, iako ‘ustoličena’ u Engleskoj i Škotskoj (Marillion, Asia, Pendragon, Pallas …), i Kansasu mnogo toga duguje. Čak možda i više nego mnogim ‘Otočanima’.

Narednih godina Kansas je nastavio s objavljivanjem albuma pa ih je tako u osamdesetima snimio pet, no od 1995. do danas tek dva: “Freaks of Nature”, spomenute, te “Somewhere To Elsewhere”, trinaesti, ujedno i finalni album, 2000. godine. Otada, a tome je cijela dekada ‘iscurila’, malo se toga čulo o bendu. U biti, radi se o nešto manje od godine, jer je tu bio live-album “Device-Voice-Drum” (2002.).

U proteklom su se desetljeću u biti više pratila ostvarenja bivših članova, poput Proto-Kaw, bend osnivača Kerrya Livgrena, a na Kansas me prisjetio i preklanjski album pjevača Stevea Walsha, “Shadowman”. Sve do “There’s Know Place Like Home” koji me malo razbudio, onako u stilu ‘Wow, pa ovaj bend još postoji ?’. I da, postoji, i to sada skoro 40 godina, a ovim duplim koncertom obilježeno je 35 godina koje se vjerojatno odnose na period od izlaska prvog studijskog albuma “Kansas”.

A taj lijepi jubilej obilježili su ‘kod kuće’, u Topeki, gotovo dvosatnim koncertom održanim 7. veljače 2009. na Washburn Universityu. Koncertom koji je bio nešto drukčiji, preciznije koncertom na kojem su s Kansasom nastupili muzičari iz Washburn University Symphony Orchestra pod ravnanjem Larry Bairda, koji je u Kansasove uspješnice, a ovdje su sve, ili skoro sve na okupu, ubacio orkestralne aranžmane.

Na taj je način napravljena potpuna simbioza progresivnog i sympho-rocka, što je i inače Kansasova stilska karakteristika, no ovdje, u kontekstu zajedničke svirke rock-benda i ogromnog orkestra, to zvuči puno, puno drukčije. Čak bih rekao da je orkestar preuzeo dominaciju i, da nema izvrsnih Steveovih vokala i povremenih gitarističkih solaža, lako bi mogli pomisliti da je zamišljeno da rock-bend svira s orkestrom, a ne obrnuto.

No to i nije previše bitno, jer očito je da su svi dobro izvježbali svoje zadaće, s obzirom da je koncert ispao odličan, gotovo savršen, i prava je poslastica za sympho-prog gurmane. Bilo da se radi o laganijim (“Howling At The Moon“, “Nobody’s Home“) ili bržim pjesmama (“Point of No Return“, “Fight Fire With Fire“), a pogotovo u epskim naslovima (“On The Other Side“, “Song For America“, “Cheyenne Anthem“), u kojima do punog izražaja dolazi njihova pre(do)aranžiranost.

Doista sjajno sve to zvuči, s tempiranom set-listom, koja okončava s dva najveća naslova u povijesti Kansasa, akustičnom laganicom “Dust in The Wind“, zasigurno jednom od najobrađivanijih pjesama uopće, te s “Carry On Wayward Son“, radio friendly hitom koji to ovdje više nije. Ili barem nije u potpunosti, jer je dobio na ozbiljnosti svoje izvedbe. Uz sve se pjesme može razmišljati, pustiti mozak na pašu, ali doslovce, i uživati u raskošnim rapsodijama, vrhunskim izvedbama brojnih instrumenata, od kojih se teško odlučiti kojeg je ljepše i bolje čuti.

Je li emocionalnije i sjetnije gudačke (viola, violina) ili nešto ozbiljnije, ponekad i raspuštenije puhačke instrumente (rog, flauta, oboa, truba, trombon). Stvarno je teško naći pogodnu riječ koja do sada pod sličnim dojmovima nije izrečena, a da bi se opisalo bogatstvo zvukova koji se ovdje mogu čuti.

A uz spomenuti simfonijski orkestar, Kansas je ugostio i dva svoja bivša člana, osnivača Kerrya Livgrena (Proto-Kaw) i Stevea Morsea (Deep Purple. Steve Morse Band), koji su se potpuno uklopili u cjelinu, i da nisu bili posebno ‘prozvani’, nemoguće bi bilo primijetiti da je netko novi stigao, bez obzira što se tu radilo o dopuni onog manjeg, ‘rockerskog orkestra’.

Inače, ovo nije prvo Kansasovo ‘simfonijsko’ iskustvo, jer su 1998. godine s The London Symphony Orchestra, doduše u studiju, snimili kompilaciju “Always Never The Same” za koju je, kao i ovdje, simfonijske aranžmane radio Larry Baird. Zato je dobro da je Kansas baš ovaj album posebno posvetio fanovima, bez kojih se, kako se kaže na zadnjoj stranici bookleta, ovo ne bi radilo, i s kojima najavljuje druženje i za 40 godišnjicu. E pa sretno im bilo, zaslužili su da se još čuje za njih.

Uz podatak da je zadnja stvar snimljena na nekakvom jam sessionu, ističem kako je ovaj koncert dostupan i na DVD-u, no njega nisam imao prilike vidjeti, već samo pretpostaviti da se radi o nečem još boljem od ovog na CD-ima. Dodamo li tome i mogućnost nabavke Limited Editiona sa DVD-om i dva CD-a, te Blue-ray izdanja, jasno je da je Kansas za 35. rođendan svoje prve ploče obožavateljima ponudio savršen poklon.