Pink Floyd na black metal način

Black metal je, iako bi ga široke mase vjerojatno okarakterizirale kao jednoličan i nimalo inovativan podžanr metala, zapravo jedan od najzanimljivijih fenomena koji definiraju današnju metal scenu.

Neusporediv s bilo kojim drugim pravcem metala, novi, progresivni val black metala koji se razvija u posljednjem desetljeću s legendarnim Norvežanima Enslaved kao vodećim bendom, u potpunosti je eksperimentalna muzika, koja u jednu cjelinu stapa različite, ponekad naizgled i posve oprečne elemente, od jazza do psihodeličnoga rocka.

Nije nimalo lako napraviti dobar, publici i kritici primamljiv progresivni black metal album, jer stvaranje ovakve muzike put je u nepoznato, bez ikakve naznake neke dobro utabane staze koju samo treba slijediti. Jednu sasvim novu dimenziju ovome, nazovimo ga tako, podžanru black metala, dao je, na iznenađenje mnogih, američki bend Nachtmystium svojim četvrtim albumom “Assassins: Black Meddle Part I“.

Ljubitelji psihodeličnog zvuka zasigurno će, bacivši samo jedan pogled na naslov albuma i nazive pjesama, zamijetiti referencu na veliki Pink Floyd i njihov album “Meddle”, te nezaboravne turbulencije koje su ponudili u prvoj pjesmi sa spomenutoga, “One Of These Days”.

U zanimljivom svijetu kojeg su stvorili ovi Amerikanci, uvodna pjesma nosi naslov “One Of These Nights“. Ovo, dakako, nije nikakva slučajnost ili igra riječima, već jasna i izravna poruka benda o onome što možemo očekivati od albuma koji, usput rečeno, brzinom munje premašuje sva očekivanja koja ljudski um može smisliti.

Košmarno zavijanje vjetra s početka “One Of These Nights”, tako slično onome Pink Floyda, zamjenjuju ništa manje uznemirujući gitaristički riffovi, potpuno u stilu Davea Gilmoura. Neprimjetan prijelaz vodi u sljedeću pjesmu, naslovnu “Assassins“, s itekako upečatljivim, nekako prigušenim i ciničnim pjevanjem vokala Blakea Judda, koji prvi dio pjesme obilježavanja dinamičnošću snažnih stihova kakvi su, primjerice, “We feel nothing, and are nothing“.

Njen drugi dio je možda i najvirtuozniji na albumu (što ipak treba ocijeniti svatko za sebe), s psihodeličnim gitarama postavljenim u kontrast s anksioznim bubnjanjem, pri čemu treba napomenuti da je bubnjar benda na ovom albumu bio Tony Laureano, poznat po radu s bendovima Acheron, Nile, God Dethroned, Malevolent Creation, da nabrojim samo neke. Konačno, nakon svega slijedi pomalo očekivan, ali svejedno bizaran dvominutni elektronski završetak.

Teško je izdvojiti samo nekoliko pjesama s ovoga albuma, a kamoli nazvati neku manje ili više dobrom od drugih. Iako se album ne može nazvati konceptualnim, sama kompleksnost zvuka čini sve pjesme nerazmrsivo povezanima, kao da svaka od njih posjeduju nit kojom je povezana s ostalima.

Ta se nit krije iza virtuoznosti gitarista, što se osjeti ako se, primjerice, s prethodno spomenutima usporedi pjesma “Ghosts Of Grace” koja, uz “Code Negative“, posjeduje izvjesnu specifičnu atmosferu koja obje pjesme ponešto izdiže iz podloge načinjene od ostatka albuma. I dok je prva nešto brža, življa, potonja sadrži svojevrstan štih koji neodoljivo vuče na doom metal, a koji je stopljen sa šaputanjima koja kao da dolaze s one strane stvarnosti.

Trilogija pjesama naslovljena “Seasick” priča je za sebe. U njenom prvom dijelu dominirajući, smireni zvuci gitare, povremeno nadopunjeni posve clean solažama, govore o potpunom raskidu ovoga benda s black metalom, što je svakako pozitivno za njegov budući razvoj; dok u drugome dijelu tome u prilog govore elementi koji, putujući kroz visoke note saksofona, počesto poprimaju formu čistoga jazza, koji se više nego glatko uklapa u ostatak albuma.

Na samom završetku albuma, u trećem dijelu ove trilogije, nazvanom “Silent Sunrise“, bend svoje eksperimentiranje s jazzom, koje bi se više moglo nazvati čistim koketiranjem, ponovno zamjenjuje svojim ‘klasičnim’ zvukom, koji u krajnjem obliku zvuči kao spoj ranije opisanih pjesama “Ghosts Of Grace” i “Code Negative”.

Za kraj, možda najbolja slika o ovom albumu, odnosno o inspirativnoj glazbenoj fuziji koju on nudi, može se dobiti malom usporedbom s tri vjerojatno najpoznatija ostvarenja psihodeličnoga blacka. Govorim, dakako, o posljednja tri albuma već spomenutog, u svakom slučaju nenadmašnoga Enslaveda.

Dakle, kakav je album “Assassins: Black Meddle Part I”? Ukratko – žešći od “Vertrebrae”, košmarniji od “Ruun” i kompleksniji od “Isa”. A imajući na umu kako je riječ o “Part I”, ostaje samo iščekivati nastavak ovoga putovanja u neotkrivene sfere glazbe i ljudskoga uma.