Peter Doherty and the Puta Madres: Znaci starenja

Petea Dohertyja znamo kao nabrijanog klinca punog problema još iz vremena rane eksplozije The Libertinesa, da bi nakon tog krenuo dalje s novim bendom Babyshambles, pa solo izdanjima, pa povratkom The Libertinesa, pa… Tu namjerno nisam spominjao onaj dio iz tabloida jer ljubavni problemi i opijati su mu obilježili dobar dio karijere.

Sad, kao da se smirio. Posljednjih godina nemamo prilike toliko slušati o njegovim privatnim problemima, već glazba nekako dolazi u prvi plan. Prije par godina počeo je koristiti svoje puno ime, Peter umjesto Pete, pa imam osjećaj kao da je tim potezom htio pokopati tog problematičnog lika koji je mnogo puta bio jako blizu smrti. Peter je više kulerski lik s (pre)velikim životnim iskustvom koji kao da sad želi samo uživati u svojem životu radeći glazbu iz čistog gušta.

Tako mu se malo po malo složio i njegov novi bend s kojim je zadnjih godina slagao novi album kojeg su jednostavno nazvali po vlastitom imenu “Peter Doherty and the Puta Madres“. Članovi su odasvud po svijetu, pa sam očekivao možda i šarolikiju glazbu, ali sve je ipak fino upakirano u klasičan folk rock kakvog nam Doherty predstavlja već neko vrijeme.

Nedavno je Pete(r) navršio četrdesetu, pa slobodno mogu reći da je ušao u jednu novu epohu svojeg života (i stvaralaštva). Ok, to se moglo i reći još pred par godina, a sad s novim projektom je to i potvrđeno. Doherty više nije buntovnik, već slomljen čovjek koji želi iz sebe izbaciti svu emociju koju posjeduje. Nekad je to radio na krivi način, a sad mu je glazba lijek te se nadam da će tako to i potrajati.

Sam album je lagan, možda i prelagani jer u više navrata djeluje kao da ga je napravio neki penzioner. Ako ste dosad pratili njegov rad, “Peter Doherty and the Puta Madres” jest upravo nešto kao kolekcija njegovih najlaganijih radova, nekih balada koje imaju korijen u folku, da bi se potom sve nadogradilo s nizom intrigantnih melodija.

Negdje su poprilično zaigrani kao u “Lamentable Ballad Of Gascony Avenue”, često imamo priliku čuti i njegove karakteristične rifove na gitari, ali većina materijala je ipak drugačija. Već s uvodnom “All At Sea” dobivamo jasnu sliku što očekivati na albumu. To je ta folkična atmosfera s Dohertyjevim pjevanjem u prvom planu.

Sljedeće dvije stvari su singlovi koji su prethodili samom albumu. “Who’s Been Having You Over” zvuči kao da je zapela još s nekog od sessiona Babyshamblesa te je nekako najpunokrvnija indie rock stvar, dok je “Paradise Is Under Your Nose” nešto najdivnije što je Pete izdao u posljednje vrijeme, a u pjevanju mu pomaže Jack Jones. Svakako treba još spomenuti i “Someone Else To Be” koja bi mogla postati prava engleska himna tijekom ljeta jer je toliko ‘britiš’ i asocira na glazbu iz par dekada prije (a posuđeni su melodija i stihovi The Velvet Undergrounda i Oasisa), da će jednostavno teško ostati neprimijećena.

Iako album ima nekoliko predivnih bisera, ukupno gledajući ovo je jedan klasičan album urađen s pola snage. Peter se ima s mnogo tog obračunati, a sad mu je najbitnije stabilizirati se i gledati u vedriju budućnost. Kapitala od prije ima mnogo, a s ovim albumom i nekoliko singlica će sigurno preživjeti do sljedećih izdanja, posebno u Britaniji gdje ovakva glazba i problematični likovi uvijek uspijevaju.

Bilo kako bilo, lijepo je vidjeti Dohertyja još uvijek živog i inspiriranog. Možda mu je koncept cijelog albuma u ovom trenutku s ovakvim laganicama malo predaleka forma, ali opet je sasvim dovoljno da pokaže da u njemu još uvijek ima mnogo dinamita za nove, drugačije, laganije stvari…