Pet predugih godina čekanja

Američki alternativni rock bend The Von Bondies nastao je 2000. godine da bi već godinu kasnije izdali svoj prvijenac “Lack Of Communication” u kojem je svoje prste umiješao i Jack White iz The White Stripesa.

Ubrzo su se s njim posvađali, posebno frontmen Stollsteimer, što im je donijelo dodatnu reklamu, pa je sljedeći odličan album “Pawn Shoppe Heart” postao svjetski garažni hit, posebno pjesma “C’mon C’mon”.

Zatišje u koje su zapali nakon hvaljenog “Pawn Shoppe Heart” je definitivno bilo predugačko za bend, mnoge stvari su se izmijenile na sceni, došlo je brdo novih bendova, a oni su ostali gotovo jednaki, možda tek nijansu manje energični što govori da se nije trebalo čekati čak pet godina da se objavi “Love, Hate And Then There’s You“.

The Von Bondies su gotovo tipičan primjer američkog milenijskog benda koji miješa ostavštinu detroitskog garažnog rocka s ideologijom Nirvane gdje se izmjenjuju žestoki gitarski riffovi, ubitačno bubnjanje na melodije koje su sve osim popične, iako povremeno koketiraju s tim žanrom. Tako i ovaj album donosi red svega po malo, a ponajviše karakteristični bendovski zvuk kojeg su patentirali na prijašnja dva izdanja.

U cijeloj toj priči, vrlo malo je toga potpuno novoga, ali najvjernijim fanovima to neće smetati jer će znati točno što će i dobiti. Iskreno govoreći, nadao sam se da će nakon pet godina ipak ponuditi bombastičniji album, posebno zbog uspjeha pjesme “C’mon C’mon”, ali oni su se nekako odlučili za zatvoreniji album, bez jasnog hit singla koji će istaknuti cijelo izdanje, što se ovdje jasno uočava kao mana.

Nekoliko uvodnih skladbi poput “Shut Your Mouth” i “Pale Bride” imaju svoju težinu, ali se u konkurenciji sa sličnim bendovima brzo istope u prosjeku, pa tako sumnjam da će uspjeti ponoviti prijašnje rezultate.

U središnjici albuma nalazi se “21st Birthday” koja zvuči kao neka tipična adolescentska pjesma koju su napravili klinci koji tek ulaze u svijet glazbe, a odmah do nje je posložena “She’s Dead To Me” koja zvuči kao Nirvana s 15 godina odstojanja i dodatkom back vokala koji neprestano ponavljaju ‘nananana’.

Drugi dio albuma je namijenjen većim kompromisima, odnosno melodičnijim temama što se može najbolje čuti u “Chancer” i “I Don’t Wanna” koja je produkcijski totalno promašena budući da zvuči kao tek nešto žešći Simple Plan. Iz tog završetka, istaknuo bih još samo “Accidents Will Happen” u kojoj pokušavaju oživjeti duh The Libertinesa.

Petogodišnju diskografsku pauzu mogu si priuštiti samo veliki bendovi poput U2, R.E.M.-a, Peppersa ili The Rolling Stonesa znajući da će i dalje biti broj 1 nakon povratka. Kada to učini jedan mali bend koji se tek probija, to je ravno suicidu, jer mediji pomalo zaborave na njih, posebno britanski koji uvelike kroje glazbenu scenu, posebno onu s rock revivalom u novom mileniju.

U toj priči “Love, Hate And Then There’s You” zvuči točno onako kako bi i trebao zvučati prije 3-4 godine, ali u današnje vrijeme neće uspjeti napraviti onakvu eksploziju kakvu su napravili ranije.

Ipak, “Love, Hate And Then There’s You” je solidan album solidnog benda koji nije znao iskoristiti svu medijsku pompu oko sebe (tučnjava s Whiteom, odlično primljen drugi album, uspjeh singla “C’mon C’mon”…), pa mu sad preostaje borba s mnogim mlađim bendovima koji su željni slave. Hoće li uspjeti povratiti djelić stare slave? Sumnjam, ali vidjet ćemo to s vremenom, samo se nadam da neće završiti kao The Vines…