Pela, mali bend velikih potencijala

Lutajući sad već nepreglednim poljima indie rock glazbe, naletio sam na zanimljivu bruklinšku četvorku imenom Pela. Za sada se prezentiraju svojim solidnim prvijencem nazvanim “Anytown Graffiti“.

Inače, sastavljeni po ‘magičnom receptu’ dvije gitare, bubanj i bas, zvukom koketiraju s mnogo poznatijim The National, The Hold Steady, pa čak i neponovljivim The Stone Roses. Osim što su multiinstrumentalisti, svi sudjeluju u vokalnoj ‘proizvodnji’, tako da je vokal Billya McCarthya često popraćen dionicama back-vokala svojih kolega iz benda.

Osim što se pojedini članovi ove životopisne družine mogu pohvaliti čestim putovanjima, proučavanjem drugih kultura, životom u Africi, samo jedan od njih sa sigurnošću može kazati kako je prisustvovao, ne samo prisustvovao već i svirao, na hrvatskim svadbama. Koliko god nevjerojatno zvučalo, bubnjar, Tomislav Zovich dionice svog bubnja povlači s tih tradicionalnih hrvatskih veselica.

McCarthyev glavni adut je veliki vokalni raspon tako da pravi amplitudu koja se proteže od dubokih, niskih dionica svojstvenih Mattu Berningeru (The National), pa sve do iznimno visokih u razini Chrisa Martina ili pak Jamesa Blunta.

Kako im u službenoj biografiji stoji, na njih su najveći utjecaj izvršili Bruce Springsteen, Hüsker Du, The Replacenents, pa čak i svevišnji Pixies. Tekstovima se dotiču američke svakodnevice, nesretnih ljubavi, ovisnosti, gubitaka, otkrića, u globalu ne odmiču od ‘isfuranih’ tema koje zaokupljaju debitantske američke, buntovne bendove.

Pela me kao bend zaokupio baš zbog bubnjarskih dionica, koje tako dobro nadopunjavaju vokal. Cijelim zvukom ovog albuma dominira taj ritam proizašao iz pogona Tomislavovih činela i doboša.

Jedna od stvari koja me ‘primorala’ na slušanje albuma jest uvodni ‘marš’ kojim započinje prva pjesma nazvana “Waiting on the Stairs“. Taj isti ritam tijekom pjesme se postepeno gubi, prelazeći u energične i mahnite gitarističke riffove, da bi se pred sam kraj finalizirao u fluidnu sponu s narednom pjesmom.

Ta naredna, “Lost to the Lonesome“, na nekoliko različitih mjesta izdvojena je kao glavni adut albuma. Iako ne podržavam u potpunosti takva mišljenja, držim da je imenovana glavna sekvenca stvarno odličnog i perfektno posloženog prvog dijela albuma. Ta kvaliteta, pa čak i ritmičnost se, nažalost, postepeno razvodnjava kako se približavamo posljednjoj, inače kompletno instrumentalnoj i solo-akustičnoj stvari naziva “7th and 17th“.

Napominjem kako me je prvih šest pjesama oduševilo, s naglaskom na “The Trouble with River Cities“, kojoj ponovno bubnjevi daju neodoljivost i egzotičnost ritma, a jednostavne dionice basa pjesmu pretvaraju u glazbeni igrokaz pored kojeg se ne može ostati ravnodušan.

Kod prvog slušanja točno je uočljiv glazbeni utjecaj raznih bendova, tako “Your Desert’s Not a Desert at All” neodoljivo podsjeća na zvuk The Stone Rosesa, naročito u dionicama refrena. U korist toj teoriji ide i “Anytown Graffiti” čiji ritam i vokal vuče korijene od drugog bruklinskog benda The National.

Na kraju, zbrajanjem i oduzimanjem pozitivnih i negativnih strana ovog albuma došao sam do osrednje ocjene, što i nije tako loš rezultat za jedan mladi bend kao što je Pela, uzevši u obzir s kakvom gradskom kompeticijom se moraju boriti, a da ne spominjem uspon ka vrhu na tržištu visokih standarda kao što je američko.

U ovom kratkom vremenu već su stekli solidnu bazu svojih fanova među koje se definitivno ubrajam i ja.