Pearl Jam: Je li stvarno “Gigaton” posljednji bastion rocka?

Pearl Jam smatraju se jednim od posljednjih bastiona klasičnog rocka koji malo po malo izumire, tako barem kažu mnogi koji se boje zagrebati ispod površine gdje bi mogli vidjeti da to baš i nije istina. Bilo kako bilo, Pearl Jam danas jest jedan od najvećih bendova današnjice, pa se njihov novi album iščekivao kao rijetko koji u 2020.

Ako pratimo karijeru Pearl Jama zadnjih dva desetljeća, jasno uočavamo probleme, odnosno veliki teret ’90-ih kojima se u novom mileniju nisu nimalo približili. Razloge za to možemo tražiti u mnogim stvari, ali sad je već sasvim jasno da kreacija novih i drugačijih stvari bendu ide teško, a sve teže pogađaju pjesmu koja se pamti duže od promocije albuma. Svaki prosječan fan će nabrojati više pjesama iz spomenutih ’90-ih, nego iz dvije dekade nakon njih, jer je očita razlika u ‘pamtljivosti’ pjesama.

Upravo se taj problem ističe i na novom albumu “Gigaton”. Da, fanovi će reći, to je klasičan Pearl Jam, moćne gitare, nabrijan ritam, bučne atmosfere i taj neodoljivi vokal Eddieja Veddera… Maknimo imena Pearl Jam i Eddieja Veddera i pokušajmo što realnije pogledati što se ovdje zapravo skriva. Već sam čitao neke komentare da je ovo najbolji album od “Riot Acta”, a s obzirom da je u ono vrijeme taj album proglašavan samo kao prosječan album, je li stvarno album “Gigaton” posljednji bastion rocka? Vjerojatno za one koji i dalje žive isključivo u ’80-im i ’90-im godinama prošlog stoljeća.

Nakon prvog preslušavanja albuma, moram biti iskren da mi je malo tog ostalo u uhu. Raniji singlovi me se nisu previše dojmili, dok sam tijekom preslušavanja reagirao tek na nekoliko laganijih stvari, prvenstveno “Seven O’Clock” i ponešto iz drugog dijela albuma. Ostalo je baš onako školski kako se i očekuje od Pearl Jama, moćno, sirovo s Vedderom i rifovima u prvom planu. Svako daljnje preslušavanje mi je to samo potvrdilo…

Uvodna “Who Ever Said” je nešto što bi se moglo istaknuti na albumu samo da je refren malo bolje pogođen. Nabrijana i iznenađujuće plesna pjesma ima odličan brutalan uvod, da bi se potom izgubila u predugačkom refrenu koji je posložen u nekoliko slojeva, te drugom dijelu pjesme koji je jednostavno isforsiran i potpuno nepotreban. Da je pjesma skraćena na 3 minute, bila bi odlična, dok ovih 5 i nešto minuta djeluje previše rastegnuto.

Potom slijede već poznate pjesme koje su izdane kao singlovi, a  to su “Superblood Wolfmoon”, “Dance of the Clairvoyants” i “Quick Escape”. Mnogi su o njima već stvorili svoje dojmove, dok su meni to tek prosječne pjesme. “Superblood Wolfmoon” ima dobar groove, “Dance of the Clairvoyants” je zaboravljiva, te ju diže tek nešto drugačiji, plesniji refren, dok je “Quick Escape” tipična bendovska pjesma, kako zvučno, tako i vokalno.

Balade su uvijek bile jak moment Pearl Jama, a tako je i ovdje. Iako “Alright” nije nešto posebno, to je prva pjesma koja se ističe jer je drugačija od početka albuma. Na njoj su gotovo minimalistički, malo se igraju sa svojim instrumentima, pa tako Vedder opet dolazi u prvi plan. Potom slijedi već spomenuta “Seven O’Clock” koja mi djeluje kao vrhunac albuma. U tih šest i nešto minuta sve klizi baš kako treba.

U drugoj polovici albuma se vraćamo na tipične rokačine u vidu “Never Destination” koja će sigurno grmjeti uživo, te “Take the Long Way” čija slojevitost osvaja. Slijedi ih prosječna laganica “Buckle Up”, akustična vedderovska “Comes Then Goes”, “Retrograde” koja zvuči kao da je ispala iz ’90-ih, dok posljednja “River Cross” je još nešto što smo od benda čuli mnogo put u znatno boljim izdanjima.

Summa summarum je jednostavan – ovo je još jedan tipičan album Pearl Jama. Ako ih volite, sigurno ćete to nastaviti, ali da su napravili neki veliki odmah od dosadašnjeg rada – nisu. Prvim singlom je izgledalo da će unijeti mnogo modernih plesnih ritmova, što se na svu sreću nije dogodilo, pa tako većina albuma prolazi u par slojeva – red rokačina, red balada, red rokačina, red balada. Tu formu smo viđali i ranije, pa kad uspoređujemo “Gigaton” s tim ranijim albumima, jasno je da opet imamo mnogo dijelova albuma kojima nedostaje jačine.

S druge strane, ima dovoljno materijala kojeg će ‘stari rokeri’ voljeti i smatrati ovo najboljim rock albumom zadnjih godina. U neku ruku to mogu shvatiti, iako sam i dalje dojma da nedostaje nekoliko jačih pjesama koje ću/ćemo pamtiti neko duže vrijeme…