Pavel: 12 pop bisera i jedan nepotrebni estradni kliše

Pavel je trebao biti tek bijeg od Ramireza gdje Aljoša otkriva sebe svirajući pop, a ne rock kao u matičnom bendu. Kako Ramirezu nije išlo, a Pavel je relativno brzo procvao, odjednom je to postao glavni projekt koji je svakim albumom rastao sve više i više. “Ennui” je upravo nadogradnja svega što smo do sada čuli od Aljoše i ekipe.

Nekako sam dojma da je zadnjih desetljeće-dva u klasičnu pop glazbu uvelike ušla elektronika i sad je sve manje i manje izvođača koji rade pop s ‘tradicionalnim’ instrumentima. Upravu su se u tu nišu ubacili Pavel, te s novim albumom zakucali još jednu uspješnicu koja čak nadmašuje i predhodnik “Družba krivih odluka”.

Razlozi tome su perfekcija melodija koje dominiraju svakom pjesmom na albumu. Jednostavno, jednom kad počneš slušati “Ennui”, on te iz pjesme u pjesmu vuče dalje, a to mi se kod domaćih pop albuma nije dogodilo još od albuma “A što ak’ ja…” grupe Detour. Znači, “Ennui” su isključivo pop biseri koje će radiostanice voljeti, a publika još više, jednog dana kada se konačno pokrene i koncertna industrija.

Možda je svemu tome kumovala i korona, pa uslijed činjenice da nisu imali što drugo raditi, krenuli su polirati pjesme u nedogled. Često znamo u takvim slučajevima vidjeti i čuti prenatrpan zvuk, s obzriom da se želi što više toga dodati, ali ovdje su orkestracije i trubači taman dozirani da daju širinu i melodioznost, da sve zvuči grandiozno, a ne kao kič.

Ipak, ima tu i loših stvari, da ne kažem groznih. Moram priznati da mi se u cijelu priču nimalo ne uklapa duet sa Tedijem Spalatom u “Ne daj na nas” jer odskače u mnogočemu. Ok, čak mi nije problem što je laganica, ali ovo je tipična estradna pjesma koja se prijavljuje na estradne festivale koji su odavno izgubili smisao. Čak i da mogu prijeći preko toga, ne mogu prijeći preko Tedijeve vokalne izvedbe dok se muči prateći Tonku. Na svu sreću, samo ta pjesma odudara…

Album otvara sedmominutna “Ovako svijet završava” koja zapravo najbolje dočarava ono što sam napisao u prethodnim odlomcima. Dugačak uvod pretvori se u bombastičnu retro pjesmu u kojoj su orkestracije dovedene do perfekcije. Odavno je bilo jasno da Aljoša zna napraviti odličnu pjesmu, a s ovom daje naznaku na sve dobro što tek slijedi.

Sljedeća “Na krivoj strani povijesti” djeluje kao da je nastala u vrlo opuštenoj atmosferi, “Sunce” je prva na kojoj pjeva Tonka te također djeluje vrlo prpošno, “Jedan dobar dan” je lijepa ljetna stvar iz ladice dalmatinskog popa, dok je “Bijela jedra” bračni duet koji iznova ukazuje na to koliko im se glasovi fino podudaraju. Nakon ove pjesme, iznova mi se postavlja upitnik nad glavom zašto se forsiralo s ‘vanjskom’ suradnjom kad očito ne djeluje toliko suvereno kao ovakvi dueti. Do kraja svakako treba još izdvojiti i posljednji singl “Dobri se zaborave” koja djeluje kao zanimljivi iskorak u neke nove vode, prvenstveno tex-mexa.

“Ennui” je još jedna potvrda koliko je važno da se bendovi razvijaju iz albuma u album. Ovo jest iskorak u odnosu na prošli album, pa je milina slušati ga. Da su ga skratili samo za jednu, totalno nepotrebnu pjesmu, konkurirali bi i za album godine. Ovako, “Ennui” je jako dobar pop album.