Paul McCartney: Konfekcijski proizvod skrojen da bude skriveno zadovoljstvo

Uz poprilično jaku kampanju i PR, Paul McCartney je izdao dragi Bog zna koji studijski album u karijeri (prestao sam brojati nakon 40, uzevši u obzir Beatlese, Wingse, soundtrackove, klasiku, The Fireman…), nazvan “Egypt Station“. Album je malo čudo, zvuči kao da sedamdesetšestogodišnji Paul više treba svijetu, nego što svijet treba Paulu. U moru raznih “kraljeva”, “careva”, i tko zna čega, samo je jedan kralj popa – onaj koji je u zadnjih šest desetljeća što sam, a što sa svojim drugarima, par puta promijenio tijek popularne muzike (i nemojmo zaboraviti Paulovu ulogu na albumu “Thriller”, ‘kralja popa’ Michaela Jacksona). Doduše, od “Egypt Station” je tako nešto teško očekivati, no od bilo kojeg umjetnika je teško očekivati da ponovi što je sve McCartney u karijeri uradio.

“Egypt Station” je ugodna jednosatna vožnja stilski gledano kroz sve što smo čuli od Paula koji i dalje pokazuje s kakvom lakoćom sklapa melodije koje zvuče pristupačno i optimistično. Ima tu dobro poznatih McCartneyevih začina, kakve publika očekuje i voli, a ima i decentnih, ali lijepih pjesama koje bi mogle postati skriveni dragulji u Paulovoj pjesmarici. I baš to nam treba. U trenucima kad šefovi država pokazuju mišiće susjedima, lažu o nedavnoj historiji poput Pinokija i zveckaju oružjem čije kredite još nisu ni otplatili, potrebno je da se netko jednostavno nasmije i kaže da će sve biti OK. I to Paul i dalje dobro radi. On je čovjek preko trifrtalj vijeka star koji i dalje uživa u životu i vjeruje da će na kraju ljubavi biti za svakoga onoliko koliko je te ljubavi dotični dao.

Najbolja pjesma na albumu “Hand in Hand” zvuči pomalo kao posveta starom kolegi i frendu Georgeu Harrisonu i ima šarm starog Paulovog zlata. Slatkastu “Happy With You” voljet će oni koji vole najveće Paulove hitove. “People Want Peace” možda zvuči naivno, ali kad je pjeva Paul, ipak mu se treba vjerovati. Čovjek je pacifista od malih nogu. Završni trio pjesama pokazuje McCartneyevu moć snalaženja u formi progresivnog popa.

Produkcija albuma je pomalo konzervativna, McCartney je u dobroj vokalnoj i skladateljskoj formi, a album mu zvuči pomalo predugo, nadolazeći prethodni album “New” u minutaži, ali i u količini praznog hoda. S druge strane, album je “profesionalno sklopljen” i pokazuje McCartneya da mirovina za njega ne dolazi u obzir. Naprosto, Paul gura dalje i dobro mu ide.