Parni valjak: Album za svoju dušu

Kad se bend nazove Parni valjak, onda se par stvari podrazumijeva: osnovani su jako, jako davno, sviraju muziku koju vole i razumiju, koja je također poprilično staromodna i imaju onu staru radnu etiku koja kaže: “sviram dok ne umrem”. Vjerojatno ih je ovakva radna etika dovela do toga da su postali hrvatski sastav s najvećom karijerom. Netko je možda imao bolje pjesme ili albume, ali ako se gleda karijera, stvari su relativno jasne, Valjak je čvrsto držao svoje pozicije čak i kad im je inspiracija na albumima popuštala.

Njihova nova kolekcija pjesama nazvana “Vrijeme” više funkcionira kao kolekcija singlova, nego kao album-cjelina. Fanovi to neće zamjeriti. Aki, Hus, Brk i drugari nisu skrenuli sa svog pravovjernog puta mainstream rocka, u kojem je malo toga nepoznato: izvrsna svirka, pijevni refreni, čvrsti rifovi, prepoznatljiv glas Akija Rahimovskog i stihovi kakvi se očekuju od Valjka dominiraju ovim albumom. “Vrijeme” nije “Buđenje”, ali fanovi se neće previše ljutiti jer je forma tu, iako pojedine pjesme su neobično slabe (“Nema signala”, komadić “Tko to krade”), a pojedine pjesme će podsjetiti na neka stara djela (“Hotel Apatija”, “Opet se smijem”). Novost je da Aki u stihovima psuje, eto, došli smo do toga da je tako nešto još uvijek – vijest. Manje je upečatljiva vijest da protok vremena Aki, Hus i društvo primaju sa sve većom nelagodom i nju sve izravnije spominju u pjesmama. No, za razliku od drugih rock veterana koji izdaju ploču tek da se jave, članove Valjka i dalje goni emocija koju nekad spretnije, a nekad nezgrapnije izraze.

Vrijeme je ključna riječ koja je mučila Husa sve ove godine. Mnoge ljubavne pjesme (“Sve još miriše na nju”, “Jesen u meni”, pa i “Neda”) su zapravo o protoku vremena kojeg je sve manje i ne zna se koliko ga je ostalo, što užasava čovjeka koji voli živjeti život punim plućima. Na ovom albumu su slični motivi prisutni u “Dosta mi je tog”, “A ja neću”, “Otkud ti pravo”, “Prolazi sve, zar ne”, “Za malo nježnosti”. Potonja je najbolja pjesma na albumu, po svojim motivima podsjeća na “Baladu o prolaznosti” Arsena Dedića, ali bez Dedićevog toplog cinizma i s Husovim romantizmom.

Stari rock prvoborci su načeti vremenom, no došli su do tog stupnja da unatoč svemu mainstream rock izgleda ljepše s njima, makar to značilo da su upravo isporučili srčan, ali neujednačen album.