Paraf: Kako je punk počeo

    6447

    Paraf

    A dan je tako lijepo počeo

    Datum izdanja: 05.06.1980.

    Izdavač: Dallas records

    Žanr: Punk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Na tragu
    2. Visoki propisi
    3. Perspektiva
    4. Kabul 1980 (Everybody Must Get Stoned)
    5. Paralelne linije
    6. Visokotiražni mir
    7. Narodna pjesma
    8. Rijeka (bonus)
    9. Moj život je novi val (bonus)
    10. Živjela Jugoslavija
    11. Pritanga i vaza
    12. Morao sam ići
    13. T kao krava
    14. Hit tema
    15. Grad
    16. Crkve
    17. Narodna pjesma (singl verzija – bonus)
    18. Goli otok (Live in Pula – bonus)

    Priče o tome tko je započeo punk u Jugoslaviji zvuče kao male Clash protiv Sex Pistols rasprave jugoslavenskog mikrokozmosa, s labavim konsenzusom da su u počecima najrelevantniji bili 4P – Pankrti, Pekinška Petka, Prljavo Kazalište i Paraf.

    Ulaženje u rasprave tko je prvi puta oponašao glazbene idole iz Melody Makera dostavljenog iz Londona, tko je ubrzao gitaru ili pokazao (diskretni) srednji prst ondašnjem sustavu mogu popuniti dovoljno redova neke buduće punk monografije, ali osim zapisa zlatnim slovima u analima pop kulture bivše države, malo tko se može pohvaliti da im pjesme jednako drže vodu 40 godina kasnije poput Parafa.

    Njihov prvi album “A dan je tako lijepo počeo…” doživio je reizdanje ovih dana ne samo iz nostalgije ili cijeđenja koje kune iz olinjalih pankera nego jer se radi o još uvijek relevantnom spomeniku svog vremena koji zaslužuje preslušavanje i osvježeno izdanje s par bonus pjesama.

    Muziku podržava

    Malo povijesti – Paraf 1976. u Rijeci osnivaju Valter Kocijančić, Zdravko Čabrijan i Dušan Ladavac. Nakon prepjevanog singla “Rijeka” i ponešto nastupa, pišu “A dan je tako lijepo počeo…” koji izlazi tek 1980., s mrskom oznakom kič proizvoda zbog čega je terećen većom cijenom kroz porez na šund. Unatoč tome rasprodaje se i kasnija naklada se tiska u više od 20 tisuća primjeraka.

    Kocijančić je napustio bend nakon izlaska ploče uz riječi da je rekao sve što je htio na samom albumu, a Parafi mijenjaju postavu i okreću se post-punku.

    Iako se “Zastave” (1984.) nerijetko predstavljaju kao bendovo važnije ili progresivnije djelo, ono je novovalno ostvarenje, klasik nekog drugog tipa, dok je prvi album kompilacija mladenačkog bijesa, kritike, humora i provokacije – sve ono što bi punk trebao biti.

    Dok su na zapadu napadali monarhiju, kapitalizam, vladu, u Jugoslaviji akt napada na sustav i status quo nije bio nemoguć ali je svakako bio teži, uz stvarnije posljedice. Johnny Rotten je neironično tvrdio da su ga mogli objesiti zbog ismijavanja kraljice u Ujedinjenom Kraljevstvu no osim puno buke nije mu se dogodilo ništa, dok su Paraf i mnogi drugi izvođači morali biti puno snalažljiviji oko izbora riječi i načina na koji će se izraziti, zbog čega je “A dan je…” izašao nekoliko godina nakon što je napisan pri čemu vokalist i gitarist Valter Kocijančić spominje Gorana Lisicu “Foxa” kao veliku pomoć pri zaobilaženju rigidnog sustava.

    To je i bit Parafovog punka, ironija i simbolika ovdje su imali funkciju političke akrobacije kroz sustav. “Gdanjsk osamdesete”, “nijedne nema bolje od dobre policije” pa i benigni “Maljčiki” su unatoč dramama i (često pretjeranim) prijetnjama vidjele svjetlo dana i ostale zapamćene kao bunt koji se usprotivio velikom crvenom pečatu birokratskog sistema. 

    Ipak, granica je stala na “Goli Otok”, koji je izdan kao live bonus pjesma na ovom izdanju, no ne i u originalu. Live verzija je prilično loše kvalitete tako da je teško procijeniti koliko nam treba biti žao zbog toga.

    Iz današnje perspektive pjesme se mogu popisati po tematici, red po red kako zamišljate rani pank bend. Jedna ironična kontra policije, čak jedna i pol o pušenju trave, jedna o medijima, o celebrity kulturi, jedna kontra sustava kao takvog.

    Danas se može puno javnije i glasnije pokazat srednji prst državi, ali u ovih 40 godina razmaka, sa svim što to podrazumijeva, danas nikog neće biti briga za to, niti će biti nekih realnih posljedica. Zadnji ozbiljan akt dizanja srednjeg prsta kojeg pamtim a da je imao posljedice je bio prije gotovo 20 godina, kad je El Bahattee u vrijeme Iračkog rata na Porinu nastupao s Američkom zastavom na kojoj piše “jedite kurac” zbog čega, navodno, niti danas ne smije putovati u SAD.

    Paraf nije bio izdanak nekog idealizma kakvi su se ponekad činili Kud Idijoti, bend koji je neironično mogao odsvirati “Bandieru Rossu” i “Bella Ciao”, nego adolescenti kojima nedostaje samo malo više pjesama o masturbaciji da se mogu usporedit s prva tri albuma Green Daya, zajebanti koji su omotali otpor prema medijima, vlasti i da, roditeljima, u seminalno djelo domaćeg punka. 

    “T kao krava” pokriva pušenje trave, “Morao sam ići” pritisak konformizma, a “Perspektiva” želju za dokolicom i lokanjem u brodogradilištu (uz neočekivanu referencu na Devo) – triptih tema svakog ljutog adolescenta od Ramonesa naovamo.

    “Narodna pjesma” je doživjela najviše revizija od pisanja do izdavanja ali je zasluženo najvažnija pjesma s ploče i danas stoji kao ikonična fraza jugo-pop kulture, uz bok novom vremenu Buldožera ili “Na zapadu ništa novo” Riblje Čorbe. Socijalističke parole su zamotane u debeli sloj ironije, zbog čega je kritika policije – tvrdog organa reda, jednog od stupova svakog društva, uspjela proći ispod cenzorskog radara i istovremeno postati simbol subverzije.

    U istom dahu ju slijedi i “Živjela Jugoslavija”, naočigled poletna budnica, čiji sumorni bas i turbulentni instrumentalni intro prate socijalističke parole poput “tuđe nećemo, svoje ne damo”, istovremeno alibi za aparatčike koji će u njoj vidjeti patriotizam i ciničan pogled na indoktrinaciju kroz slogane koje smo u nešto drukčijim oblicima mogli vidjeti i u devedesetima, s tim da nam devedesete nisu dale svoj Paraf.

    Ismijavanje jugoslavenskih simbola ne staje ovdje i Paraf udara u neke veće svetinje – Bijelo Dugme. “Ništa zlonamjerno” kaže Kocijančić, “bili smo mladi, zajebavali smo se pa je bilo: hajmo napraviti nešto u stilu Bijelog Dugmeta i sprdat se na njihov račun”. Tu su “konji požurili u noć”, “snijegovi i Kraš prekriju naše tajne”, a Selma je, eto ostala vezana na zadnjem ispitu. Ismijavanje Dugmeta je bio stalan hobi alternativne scene bivše države ali ovdje je dovedena do svog surealnog vrhunca.

    Bizarno je ali i indikativno da se “Visokotiražni mir” može napisati i danas, samo s drugim akterima. “Što puši Nastasija Kinski, kakav gol dao je Katalinski” i celebrity kultura i danas predstavlja pacifikaciju masa, jednako kao i 1980., samo danas nije visoka tiraža nego štancanje klikova i impresija, a aspiracije za mase (“jedino mjesto za susret snova našminkane dame i workera iz rova”) danas dobivamo na Instagramu, a ne u Startu ili Poletu.

    S nekoliko “on-off” reuniona i nedavnom suradnjom s riječkim The Siids, Paraf je daleko od mirovanja, no možda tek ovo reizdanje i nedavno izdani CD box set “Sabrana djela 1976.-1987.” isprave nepravdu relativnog zaborava Parafa van riječke i šire punk scene. Iako su zapisani u povijest Jugoslavenske popularne glazbe, neke lekcije su im ostale jezivo relevantne i danas.

    Muziku podržava