Pantere ipak više nema…

    1220

    Phil H. Anselmo & The Illegals

    Walk Through Exits Only

    Datum izdanja: 16.07.2013.

    Izdavač: Housecore Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Music Media Is My Whore
    2. Battalion of Zero
    3. Betrayed
    4. Usurper Bastard’s Rant
    5. Walk Through Exits Only
    6. Bedroom Destroyer
    7. Bedridden
    8. Irrelevant Walls and Computer Screens

    A comeback doesn’t come gently, It’s as ugly, as ugly is“. Eto, tako kaže veliki Phil Anselmo u svom solo pohodu nazvanom “Walk Through Exists Only“.

    Zbilja jest ružno, ali comeback baš i nije, jer malo je onih koji zbilja znaju pobrojati sve njegove muzičke projekte. Već biti dijelom Downa od ranih ’90-ih samo po sebi moglo bi biti dovoljno da ga se primijeti. O Panteri da ne pričam…

    Ah, Pantera… Kako mi taj bend nedostaje, to je čudo! Ne nedostaju mi intervjui u kojima se Vinnie Paul i Anselmo prepucavaju o tome tko bi se kome trebao ispričati ili kada se loptaju s postocima šanse da se ikada napravi reunion bez Dimebaga. Toga ionako imamo previše! Meni očito nedostaje moćni Anselmo u čvrstoj okolini legendarnih riffova i smislenih pjesama kakve su donijeli “Far Beyond Driven” ili “The Great Southern Trendkill”. Zašto? Zato što u solo varijanti on to ne želi, ne misli, a očito ni ne može napraviti!

    Gnjevan kao uvijek, sirov kao Superjoint Ritual. Agresivan. Totalno metal. Prljav i brutalan. Vrištanje. Sipanje žući. Ljutnja na sve oko sebe, na scenu, protivnike i cijeli svijet… Sve to donosi osam pjesama i 40 minuta njegovog prvog pravog i službenog solo albuma. Je li to dovoljno? Ovisno što tražite. A je li za svakoga? O, Bože, nikako!

    Muziku podržava

    Music Media Is My Whore” tipičan je Anselmov udar na trenutno stanje muzičkog biznisa, ali i brutalna metalčuga koja kao da nikako da počne. Čovjek vrišti u društvu gitarista Marzija Montazerija, ali pjesme teku i teško ih je tipizirati ili pametno definirati. Najbliže Superjointu (vjerojatno i mrvicu manje sirovo), jer me “Usurper Bastard’s Rant” prisjetila njihove legendarne “Personal Insult”.

    Svoj novonastali opušteni humor valjda je utažio kada je pjesmu o svojim zdravstvenim tegobama “Bedroom Destroyer” nazvao kao nekakvu novu porno franšizu. Riječi kojima se obračunao s onima koji su mu lažno pomagali govore sve – “I’ve kissed some feet, but still they stomp on me“.

    Muzički je to potpalo pod njegovu želju da ostane zapamćen kao čovjek čija se agresija i vokal ne mogu fulati. Nekad nisu od njega za očekivati grind ritmovi i pjesme od minutu i pol, ali realno – on je već prošao kroz sve što metal nudi. I valjda je zato još jasnije da je upravo ovo ono što Anselmo pokušava ljudima predstaviti kao pravog i iskrenog sebe – prepoznatljivo, kompleksno, punkersko i hiperagresivno. I sve je to u redu, samo što ni deset slušanja ne izbacuje nešto što bismo ponosno mogli staviti na policu pored njegovih najboljih muzičkih trenutaka.

    Oni koji i dalje žive na ostavštini stihova “Re-spect! Walk! What did you say?!” ovdje će se zgroziti nad nekonkretnošću i nedostatku slušljivosti i nekakve konstrukcije. Taj bend više ne postoji, a jedna četvrtina njega definitivno nije dovoljna da zadovolji 25 milijuna duša koje su kupile njihove albume.

    Ovo je 45-godišnja legenda koja je mirne duše mogla okupiti neku poznatu ekipu, zaposliti marketinške znalce i složiti nešto masno i direktno kao što je njegov suparnik napravio s Hellyeah. Djelomično mi je čak i žao što nije, jer od kombinacije Anselmo-metal očekujem muzičko svršavanje u svojim ušima. Ali to onda definitivno ne bi bio taj ljubitelj ekstremnog i čovjek koji ne zna kako napustiti underground svijet. Valjda ga zato i toliko obožavam…

    Muziku podržava