Phil H. Anselmo & The Illegals
Walk Through Exits Only
Datum izdanja: 16.07.2013.
Izdavač: Housecore Records
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
“A comeback doesn’t come gently, It’s as ugly, as ugly is“. Eto, tako kaže veliki Phil Anselmo u svom solo pohodu nazvanom “Walk Through Exists Only“.
Zbilja jest ružno, ali comeback baš i nije, jer malo je onih koji zbilja znaju pobrojati sve njegove muzičke projekte. Već biti dijelom Downa od ranih ’90-ih samo po sebi moglo bi biti dovoljno da ga se primijeti. O Panteri da ne pričam…
Ah, Pantera… Kako mi taj bend nedostaje, to je čudo! Ne nedostaju mi intervjui u kojima se Vinnie Paul i Anselmo prepucavaju o tome tko bi se kome trebao ispričati ili kada se loptaju s postocima šanse da se ikada napravi reunion bez Dimebaga. Toga ionako imamo previše! Meni očito nedostaje moćni Anselmo u čvrstoj okolini legendarnih riffova i smislenih pjesama kakve su donijeli “Far Beyond Driven” ili “The Great Southern Trendkill”. Zašto? Zato što u solo varijanti on to ne želi, ne misli, a očito ni ne može napraviti!
Gnjevan kao uvijek, sirov kao Superjoint Ritual. Agresivan. Totalno metal. Prljav i brutalan. Vrištanje. Sipanje žući. Ljutnja na sve oko sebe, na scenu, protivnike i cijeli svijet… Sve to donosi osam pjesama i 40 minuta njegovog prvog pravog i službenog solo albuma. Je li to dovoljno? Ovisno što tražite. A je li za svakoga? O, Bože, nikako!
“Music Media Is My Whore” tipičan je Anselmov udar na trenutno stanje muzičkog biznisa, ali i brutalna metalčuga koja kao da nikako da počne. Čovjek vrišti u društvu gitarista Marzija Montazerija, ali pjesme teku i teško ih je tipizirati ili pametno definirati. Najbliže Superjointu (vjerojatno i mrvicu manje sirovo), jer me “Usurper Bastard’s Rant” prisjetila njihove legendarne “Personal Insult”.
Svoj novonastali opušteni humor valjda je utažio kada je pjesmu o svojim zdravstvenim tegobama “Bedroom Destroyer” nazvao kao nekakvu novu porno franšizu. Riječi kojima se obračunao s onima koji su mu lažno pomagali govore sve – “I’ve kissed some feet, but still they stomp on me“.
Muzički je to potpalo pod njegovu želju da ostane zapamćen kao čovjek čija se agresija i vokal ne mogu fulati. Nekad nisu od njega za očekivati grind ritmovi i pjesme od minutu i pol, ali realno – on je već prošao kroz sve što metal nudi. I valjda je zato još jasnije da je upravo ovo ono što Anselmo pokušava ljudima predstaviti kao pravog i iskrenog sebe – prepoznatljivo, kompleksno, punkersko i hiperagresivno. I sve je to u redu, samo što ni deset slušanja ne izbacuje nešto što bismo ponosno mogli staviti na policu pored njegovih najboljih muzičkih trenutaka.
Oni koji i dalje žive na ostavštini stihova “Re-spect! Walk! What did you say?!” ovdje će se zgroziti nad nekonkretnošću i nedostatku slušljivosti i nekakve konstrukcije. Taj bend više ne postoji, a jedna četvrtina njega definitivno nije dovoljna da zadovolji 25 milijuna duša koje su kupile njihove albume.
Ovo je 45-godišnja legenda koja je mirne duše mogla okupiti neku poznatu ekipu, zaposliti marketinške znalce i složiti nešto masno i direktno kao što je njegov suparnik napravio s Hellyeah. Djelomično mi je čak i žao što nije, jer od kombinacije Anselmo-metal očekujem muzičko svršavanje u svojim ušima. Ali to onda definitivno ne bi bio taj ljubitelj ekstremnog i čovjek koji ne zna kako napustiti underground svijet. Valjda ga zato i toliko obožavam…