Pakt za novu metalnu budućnost

Nastali kao Satin Black 2007. godine, bend na početku 2011. mijenja ime u Alpha Tiger i iz toga se nameće ono što nas čeka – još jedan povratak u heavy ’80-e.

Sam cilj prilikom odabira novog imena bio je da se iz njega odmah shvati
o kakvoj je glazbi riječ i u tome se uglavnom uspjelo. Prvi album “Man
Or Machine” izašao je 2011., a već ove godine i njegov nasljednik,
“Beneath The Surface”. Glavna razlika između ta dva albuma jest ta da je
promijenjena izdavačka kuća, što je, s obzirom na ‘subžanrovsku
politiku’, odnosno kolaž bendova koji su u Century Media Records, možda i
malo čudno, no nevažno.Cover albuma napravio je Peter Tikos, čiji rad podsjeća na onaj Eda Repke, koji je radio za Megadeth i Death, pa je i u tom segmentu očito da je primaran cilj bio napraviti nešto što podsjeća na heavy/thrash bendove osamdesetih. Što se tiče same stilske forme, zvuk novog albuma nije ni previše moderan, ni previše old-school. Alpha Tiger još je jedan bend koji skoro slijepo slijedi stil klasičnog heavy i power metala, primarno, sa sitnim utjecajima thrash/speed metala, po uzoru na Helloween, Iron Maiden, Megadeth…

U aktualno vrijeme, kada je ‘retrometalmanija’ i više nego popularna, Alpha Tiger može stajati uz bok Enforceru ili Steelwingu kojima se po glazbenom izražavanju opasno približio. Naravno, i ovaj, kao i sve heavy/power metal albume, odlikuju dvije glavne značajke – brzina i melodija.

Za pjevača Stephena Dietricha moglo bi se reći da je najjača karika u bendu, koji s clean, intenzivnim vibrato vokalom visokih raspona neodoljivo podsjeća na Michaela Kiskea ili Geoffa Tatea u ranijoj fazi. Gitarski rad temelj je priče, čuje se tu puno lijepih, doduše i potrošenih, ali uvijek dobrodošlih melodija. Lirski, album se usredotočuje na ozbiljnije teme, politiku, teorije zavjere i ‘sve ono što ne valja u svijetu’. Neke pjesme udaljavaju se od tih tema, pa govore o NLO-ima (“From Outer Space“) ili brzim autima i ženama, pa čak i o fantasy svijetu, zmajevima i vitezovima.

Iako je stil pisanja zreliji nego na prvom albumu, još uvijek se ima na čemu raditi. Pjesme su raznolike, uglavnom sa zaraznim i pamtljivim melodijama, te variraju od balada preko srednjih ritmova, sve do brzih naslova himničnih potencijala. Još jedna od karakteristika ovog albuma su pjesme dužeg trajanja, s tek dvije kraće od pet minuta, što ponekad može biti zamorno za slušanje, tako da ne bi bilo loše da se ubuduće koncentriraju na pjesme kraćih minutaža. Jer ovdje ih više od pola premašuje šest, neke i sedam minuta, a to u ovakvom stilskom izražavanju u konačnom zbiru zvuči prezamorno.

Prvi dio albuma ispunjen je bržim melodijama i agresijom, a nakon podužeg, nešto mračnijeg i ozbiljnijeg uvoda sa akustikama i soliranjem, jednostavno nazvanog “Intro“, slijedi “The Alliance“, koja podsjeća na Helloweenove uratke, brza je i energična, s duplim bas pedalama i prije vokalnog dijela ima brzi, dugački gitarski uvod. “From Outer Space” je još jedna brza, s raširenim, ‘vibrirajućim’ gitarskim soundom, tipičnim za album, “Waiting For A Sign” započinje sporim, baladnim, tempom, sve dok dugim, ali uglavnom tipičnim heavy screamom ne preraste u srednje brzu, pamtljivu melodiju.

“Beneath The Surface” još je jedna eksplozivna, brza pjesma, koja u drugom dijelu sadrži i neke sporije melodije, sadrži najaktivniji i najkompetentniji rad bas gitare, te je uz srednjeritmičnu “Waiting For A Sign”, obilježenu uvodnim akustikama, te “From Outer Space“, jedna od boljih pjesama na albumu. “Eden Lies In Ruins” najduža je pjesma (7:41), u kojoj gitarski rad podsjeća na Iron Maidenov, nešto je laganija u strofama i žešća na prijelazima. “Rain” se može opisati kao kvazibalada, koja počinje laganim tempom, ali prerasta u brzu pjesmu sa obiljem melodija, te sadrži jedan od boljih radova dual gitara, a “We Came From The Gutter“, karakteristična po višeglasnim pjevanjima u refrenu, ima potencijala da postane himna benda.

Tehnički, taktički i idejno, “Beneath The Surface” dobro je napravljen album, konzistentan u smislu da su pjesme dobro poredane, a u kojem brzi protok albuma u pravilnim vremenskim razmacima prekidaju balade. Prva polovina albuma je doista dobra, ali druga je prosječna, sa sasvim jednostavnim, jednoobraznim, prepoznatljivim melodijama i nekvalitetnim stihovima. Iako je Alpha Tiger još jedan proizvod inače izvrsnog njemačkog metala, on nije teutonski, snažni heavy/power na kakav smo navikli, već je ovo bend/album za ljubitelje europeiziranog power metala koji su uvijek željni visokih, clean heavy vokala i maidenovskih i helloweenovskih melodija.

Alpha Tigeru još uvijek ostaje zadatak da sazrije, da se s vlastitom inovativnošću pokuša probiti i ‘isplivati’ iz grupnih nasrtaja aktualnih retro bendova, kojima je očita želja da jednog dana na tronu naslijede heavy power velikana.

Tekst: Ana Mihanović