Pakleni stroj budućnosti

Metal kao i svaki glazbeni pravac evoluira, a kako se u metalu naleti na sve i svašta, tako i u ovom slučaju imamo ‘povratak u budućnost’, ali u glazbenom smislu, a ne filmskom Roberta Zemeckisa.

Naime, članovi ovog benda za sebe kažu da sviraju ekstremni metal iz budućnosti, a upravo takav im je ovaj, prvi po redu, dugosvirajući album. U prvi plan do izražaja dolazi bubanj, koji zbilja zvuči kao pakleni stroj, vokal je uglavnom pun screamova, ali i dubokih, growl/gutural pjevanja, ima mnogo svakakvih računalnih efekata, sempliranja, ne bi li se i na takav način dočarao zvuk iz budućnosti, dok su gitare uglavnom protkane distorzijom, duboke, atonalne, i ne baš izbačene u prvi plan.

Kaotizirani futurizam koji sviraju, možda bolje reći stvaraju, mogli bismo usporediti s Fear Factory, i kroz njega pokušavaju na scenu donijeti značajniji obujam modernijeg industrial-deatha. Već intro “Perspektive” nudi obilje kaosa i ne bi se baš reklo da je u skladu s imenom, a “Destroyed Aperture” obiluje zvukovima i growlanjem kakve smo navikli vidjeti i čuti u horor/SF filmovima.

“Tremor“, “Crown of Planets” i “The New Strain” najizraženije su pjesme na albumu, u smislu sviračke žestine, growlanja/screamanja i bubnjarske mašinerije. Brutalno, brzo i beskompromisno. “A Vision of the Final Earth” najduža je pjesma, sklona progresiji i razgradnji, a u ultrabrzim ritmovima našlo se mjesta i za atmosferski, mirni dio.

Sve skupa gledano, ovaj uradak dalo bi se okarakterizirati kao nešto prosječno, ali s dozom znatiželje, čisto da vidimo u kojem će se pravcu kretati ovaj bend. Hoće li njihov futuristički metal ostati paklena mašina na čelu s bubnjem ili će se pretvoriti u zvukove za SF filmove i nižerazredne horore, to će nam odgonetnuti sljedeće izdanje.