Paklena kletva paklenog metala

Njemačko-grčka skupina Mystic Prophecy svakim novim albumom postaje sve značajnije ime na heavy metal sceni. I dok su se u početku više onako sramežljivo pojavljivali, zadnja dva albuma definirala su njihov stabilni status jednog od cijenjenijih bendova.

Tako se na vrlo dobrog “Savage Souls” iz 2006. godine nadovezao i ovaj novi, “Satanic Curse“, kojim je napravljen još značajniji odmak od power metala u odnosu na ranija izdanja, mada MP nikad i nije bio klasičan bend tog subžanra.

Ipak, potez je to koji je bio nužan, jer, kako se zna, power scena je toliko prenatrpana da su se u njoj počeli ‘gubiti’ i vrhunski bendovi, neki i bolji od Mystic Prophecya. A da se to ne bi dogodilo i njima, odlučili su neke stvari promijeniti.

Doduše, ne baš iz korijena, obzirom da je u njihovoj muzici i dalje zamjetan jak utjecaj powera, no sound im je značajno očvrsnuo, agresivniji je, a istovremeno mu je melodioznost povećana barem za jednu i pol razinu. Tako se u svoj toj novoponuđenoj snazi i silini našlo mjesta i za mirnije, staloženije i odmjerenije dijelove.

Posebno su zanimljive stalne ‘kameleonske’ stilske transformacije pa se tako unutar jedne pjesme u vrlo kratkim, a negdje čak i u pravilnim vremenskim intervalima, izmjenjuju i uzajamno dopunjuju dijelovi s izrazito power, heavy, thrash ili speed metal elementima.

Na taj se način, koji nužno sa sobom donosi i stalne ritmičke izmjene, spretno izbjegava zamka u koju padaju mnogi albumi – sa svakom novom notom postaju sve jednoličniji i predvidljiviji.

Baš iz tog razloga ovdje to nije slučaj, a osim istaknutih elemenata, da se nešto tako ne dogodi zaslužno je i izvrsno pjevanje R.D. Liapakisa (Valley’s Eve), inače motora benda, ali i stalni gitaristički obračuni, bilo u riffovskim, solističkim ili u mješovitim ‘natjecanjima’.

Generalno, ovaj je album dobro zamišljen, temeljito obrađen, odlično odsviran i profesionalno produciran, tako da nije niti mogao ispasti slab. Bez obzira što svoje uporište i on, kao uostalom i mnogi drugi, ima u osamdesetima, ipak mu se ne može previše prigovarati na možebitnoj nedosljednosti i neoriginalnosti.

Ako toga možda i ima u nekim nedozvoljenim količinama, da je tome tako zaboravlja se već nakon prve pjesme “Back from the Dark“, koja započinje elementima borbe, a uz pjevanje, najjača su joj odlika ‘brišući’ speed/heavy riffovi, koji u kombinaciji s heavy solažama djeluju vrlo moćno.

Više melodija, s gore spomenutim gitarističkim dvobojima, nudi “Sacrifice Me“, a ljubitelje thrasha mogla bi jako dobro zabaviti stvar “Evil of Destruction“.

“Damnation” je brza pjesma, s većinom istaknutih karakteristika, i mogao bih je istaknuti kao ogledni primjerak materijala u cjelini. I dok se uz “We Fly” doista stječe dojam kao da ćete svakog momenta poletjeti, naslov koji bi svakako trebalo izbjegavati je prejednoličan “We Will Survive“. No to nije ništa strašno, jer je jedini za kojeg mi se nije učinio da se uklapa u ovu poprilično skladnu cjelinu.

Vrlo korektna, žestoka heavy/power obrada legendarnog “Paranoida” također nudi mogućnosti povećavanja podizanja adrenalinskog ugođaja. I još za kraj samo da spomenem da, ukoliko ste ljubitelj pravog, žestokog metala, a u prilici ste da vidite ovaj bend uživo, nikako to nemojte propustiti. Naravno, to automatski za sobom povlači i preporuku za nabavku ovog albuma.