Pad kvalitete koji se čuje iz svemira

Još mi je u dosta svježem sjećanju zadovoljstvo koje je vladalo u progresivnim krugovima nakon što je 2001. godine objavljen debitantski album Andromede “Extension Of The Wish”. ‘Europa je dobila svoju verziju Queensrychea i Dream Theatera’, čak su i na taj, pomalo smjeli, način neki dočekali spomenuti album.

I doista je, moram priznati, i meni bio odličan. Jedna fina kombinacija prog metalne sofisticiranosti, tehničke dotjeranosti i kompleksnosti, s naglašenim neo prog/classical utjecajima jako mi je dobro ‘sjela’. Međutim, to je, na žalost, bilo najvrjednije što je Andromeda napravila. Iako vrlo dobar, već je “II=I” (2003.) bio dosta ‘razvodnjen’, a na “Chimera” (2006.) nestao je gotovo cjelokupan šarm kojem je obilovao debitantski album.

Mada ne presudan, ali sigurno veliki utjecaj na ovakav razvoj situacije imao je i odlazak odličnog vokalista Lawrencea Mackrorya nakon prvog albuma, bez obzira što nitko ne može reći da David Fremberg nema potrebnu kvalitetu. Takav razvoj situacije popratili su i problemi s izdavačima pa se tako ‘istopila’ potpora Century Medie, koju je privukao u uvodu spomenuta prva dva albuma, a kasnije i Massacre Recordsa.

Evidentan kvalitativni pad nastavljen je i na četvrtom albumu, koji je donio i daljnji odmak od stilske formule s početka priče. Otišlo se tako više u pravcu, melodičnijeg, istina i nešto žešćeg metal sounda, s pojačanim utjecajem gitarističkih riffova, koji na mnogim mjestima opasno dodiruju thrash teritorij, ali generalno zvuče dosta heavy, i najljepše su napravljen segment albuma.

Isto tako, dio izvedbi bubnjeva i klavijatura naginju ka fusionu, klavijature su nekako neodređene, malo bi pratile ‘sci-fi’ ugođaj, malo neoclassical, malo progressivu, synthevi i računalne sekvence nisu nešto, basevi znaju biti naporno jednolični, a recimo da je kompletna atmosfera apokaliptičnija pa se čini da je Andromeda bliže nego ikada načinu na koji albume radi Evergrey.

Nije sve to toliko značajno da bi uradak u potpunosti udaljilo od progresivnog metala, koji je i dalje primarno Andromedino izražavanje, no isticanje ovih elemenata, nekih u većem, nekih u manjem obujmu, nekako je previše razvodnilo materijal i učinilo ga teško slušljivim, čak na momente i dosadnim, mada sve pršti od individualizacija koje je teško nabrojiti.

Bez obzira na neke fine prijelaze, ritmičke izmjene, stalno održavanje tugaljive atmosfere, koju ‘dižu’ i melankolični patničko/malodušni vokali u sporijim izvedbama, nije mi više to to. Andromeda više nije gospodski bend i razočarava me iz albuma u album. Istina, ne u potpunosti, jer, recimo, neki simfonijsko/futuristički klavijaturistički dijelovi imaju određeni potencijal i podsjećaju na bolje dane benda, no generalno, sve je to premalo da bi dostiglo zadovoljavajući obujam ‘forme’ kakvom se predstavio.

Poradilo se i na kompleksnosti i univerzalnosti, ali opet, nekako je sve to premalo uobličeno za kompletniji i kvalitetniji dojam o albumu. Da su pjesme poput “Worst Enemy“, koja svojom prog/power inteligencijom i tamnijim ugođajem najviše podsjeća na Evergrey, sigurno bih drukčije rezonirao, no kada, recimo, u pjesmi od sedamnaest i pol minuta (“Veil Of Illumination“) ne dobijete skoro ništa čega bi se duže sjećali, osim klasičnih prog/power melodija i stotine bezličnih prijelaza, a ona toliko toga sadrži, teško je ovaj materijal doživjeti ozbiljnije.

Zaista mi je žao da ovaj švedski bend nije materijalizirao početni uspjeh, jer, kako sam naveo, puno je obećavao, a na kraju je ispalo ono ‘tresla se brda rodio se miš’. A da bi tako danas moglo biti, malo se koji progresivni fan usudio pomisliti prije 7-8 godina.