Paćenik se vratio

Netko bi pomislio da ako si bogat, imaš veliku kuću, dobar auto, pun novčanik i Fred Durst ti je frend, da ti ništa ne može narušiti raspoloženje. Ipak, Staind su još jednom pokazali da se i tada može biti tužan. Činjenica je da je dosta lako (uz određene veze i poznanstva) doći do vrha popularnosti, ali je tamo jako teško i ostati. Pogotovo ako ste pioniri tog nu-metal/grunge melankoličnog zvuka.

Kritičari im čak ni u vrijeme najvećeg uspjeha nisu bili naklonjeni i nikako nisu mogli probaviti paćenike koje su uvijek opisivali kao hladne, neiskrene i dosadne. Producent David Bottrill (radio s Tool, Mudvayne, Godsmack, Silverchair) pomogao im je da se petim albumom “Chapter V” pokušaju uvjeriti da ipak postoji još netko tko ima volje, snage i vremena slušati odraslog čovjeka kako se samosažaljeva i pjeva o uništenom djetinjstvu i problemima s današnjim ljubavnim pokušajima.

Vječiti depresivac Aaron Lewis nastavio je sa starom formulom i sjećanje se prvom pjesmom “Run Away” vraća na ranije albume. Prvi singl s albuma je jako radio friendly “Right Here” koja svojih lijepim melodijama razgaljuje srca svih romantičara i opet teme vraća na: “Ništa mi ne ide od ruke, ljudi mi ne vjeruju, depresivan sam i želim nježan zagrljaj”.

Na glasnoj “Paper Jesus” dobrim zvukom i sviranjem se predstavljaju svirači koji sve više sliče na nekakvi prateći bend (čak je pjevač počeo raditi samostalne akustične koncerte po Americi), a na “Falling” (najavljena kao drugi singl) samo podsjeća na žesticu, jer ubrzo Aaron opet počne ridati nad svojom sudbinom riječima: “Falling is easy, it’s getting back up that becomes a problem“.

Iako su akustičnu gitaru ovog puta malo više izbjegavali i glasnije lupali po bubnjevima ipak se mjesta moralo naći za pjesmuljak u stilu njihovih prijatelja Cold “Devil” i najlaganiju “Everything Changes” čije riječi: “If you could learn to forgive me, I would learn to feel” će se naći na mnogim samoubilačkim kompilacijama.

Pri kraju albuma vidi se da već godinama prelijevaju iz šupljeg u prazno i na trenutak sam postao sretan što ih dugo nisam slušao, jer si ne mogu zamisliti da ovaj album nekog velikog fana koji ih svaki dan sluša, može zainteresirati i oduševiti.

Ali upravo takvi nostalgični fanovi mogu reći da su dobili ono što ih nikako ne može neugodno iznenaditi, ali će kroz neko vrijeme ipak primijetiti da ovaj bend već dugo reciklira samog sebe, a to je obilježje koje bi se dozvolilo upravo onima koji su od tako nečeg odustali (sjetite se samo promjene stila Metallica za koje se uvijek molilo da vječno sviraju “Master Of Puppets”). Budući da su prodali preko 10 milijuna albuma i ovaj će pronaći svoj put do još par sto tisuća CD playera.

Kad slušam riječi pomislim si: “Pa cure! Što mu to radite, jadniku malom?!” Onda ipak malo bolje pogledam i primijetim da uopće nije mali i poželim mu reći: “Digni guzicu, pusti taj hamburger i odi van zbarit nešto! Možda si dosadan pa ti izmišljaju da si napravio nešto loše samo kako bi se maknule od tebe.” Još ću mu i psihijatar postat…

Poneke riječi o seksu s predivnom sisatom plavušom ne bi bile naodmet, ali ako je glazba namijenjena kao ispušni ventil onda mu se sve mora oprostiti. Ipak, na ovaj način, za sljedeće izdanje sumnjam da će izdati neki “Chapter VI”, već predviđam neki ‘best of’. Ali, vidjet ćemo.