PaćeNick, PjesNick, LjubavNick

Devedesete su u Caveovom privatnom životu bile burne godine: red skidanja s alkohola i droga, red recidiva (i tako šest puta između 1988. i 1997., prema pisanju časopisa Mojo).

Bilo je tu i ljubavnih veza sa svakakvim završecima, možda medijima najpoznatija, iako ne i jedina bitna (uz vezu s Viviane Carneiro) jest ona s PJ Harvey. Njena prisutnost obogatila je prošli album “Murder Ballads“, a njena odsutnost obogatila je “The Boatman’s Call“, što će reći da se njen bivši momak, Nick Cave, posvetio vidanju rana koje nisu nužno posljedica samo jedne ljubavne veze.U vrijeme kad je “The Boatman’s Call” prvi put izdan, 1997. su veliki hit imali engleski mračnjaci Radiohead refrenom “No Surprises, Please” (s albuma “OK Computer”), Bob Dylan oglasio se mirnim i žalobnim “Time Out of Mind”, a godinu dana poslije Mercury Rev snimili su album karijere “Deserter’s Songs”. Sve te ploče krase refleksivnost i bijeg od emocionalne sagorjelosti na neko mjesto gdje ‘nema uzbuđenja’ (još jedan veliki kantautor, Leonard Cohen, već je bio na jednom takvom mjestu, u budističkom samostanu).

“The Boatman’s Call” zbirka je minimalističkih klavirskih balada koje otkrivaju da je njihov autor jako dobro proučio ne samo country, nego i soul muziku. Cave više ne pjeva iz vizure pomahnitalog propovjednika koji u jednoj ruci drži Bibliju, a u drugoj pištolj, nego iz perspektive čovjeka koji je svjestan da svijet može mijenjati jedino ako mijenja sebe (naravno, ima i pripadajućih naslanjanja na Bibliju).

Nekoliko je pjesama na temu ‘Suzama neću vratiti sreću’, a ima ih i na temu ‘Pusti me da te mrzim k’o čovjek’. Omot je također znakovit: Cave pred zidom na naslovnici, a na CD-u Nick se, da citiram Ninu Romić i sastav Mika Male, pojavljuje gol i grli zid.

Ono što plijeni pažnju je jednostavnost zvuka i pjesama koje unatoč tome kreiraju jedinstveni ugođaj. Zvuk albuma bolno je tih i nenametljiv, kreira ispovjednu atmosferu ne samo izvođača, nego i slušatelja. Po tome, Cave je snimio ploču koja je po svemu usporediva s “Blood On The Tracks” Boba Dylana, “Late For the Sky” Jacksona Brownea i “Veedon Fleece” Van Morrisona.

Za Bad Seeedse ovo nije bila jednostavna ploča za napraviti: Blixa Bargeld se, prema izjavi samog Cavea, derao po studiju: “Kog vraga ja ovdje radim?”, a i Mick Harvey sam je rekao da je imao problema da se prilagodi materijalu. Konačan rezultat vrhunsko je umjetničko djelo koje stoji među pet najboljih albuma samog autora.

Biografski gledano, “The Boatman’s Call” je album pročišćenja: nakon njega Cave odlazi zadnji put na skidanje: prema vlastitom priznanju od tad ne uzima opijate. Stariji poštovatelji Caveovog opusa će se sjetiti njegovog dvodnevnog gostovanja u zagrebačkom Lisinskom 8. i 9. lipnja 1997., kada je u prilično rasturenom i divljem stanju promovirao ovu ploču, i to je bilo zadnje što se tiče njegovih godina divljine, poslije će opet dolaziti u Zagreb, no u mnogo smirenijem izdanju (čak više neće pušiti na sceni, i to ne zbog sigurnosnih razloga).

Nakon “The Boatman’s Call” Cave se neće oglašavati novim albumima dobre četiri godine, što je najdulji period diskografske šutnje u karijeri. Nakon što je kroz ove pjesme sredio račune što se tiče emocija, počelo je i dovođenje tijela u red: skidanje s droga i alkohola ovaj put dalo je trajnije rezultate, našao je stabilnog ljubavnog partnera (Susie Bick, majku dva Caveova sina).

Stagnaciju u svom radu izbjegao je odličnim kadroviranjem: od “The Boatman’s Call” sve je veća uloga violinista Warrena Ellisa, poznatog i po radu s grupom Dirty Three. S Ellisom kao desnom rukom i čestim koautorom Cave će stvarati zvuke koji su nešto pristupačniji, pa i komercijalniji nego oni u prijašnjoj fazi, te će ostavljati dojam kao da se više zabavlja u samoj muzici.