Pa nisu se valjda već zasitili

Sjećam se kad sam, u vrijeme najluđačkije manijakalnog trošenja apsolutno svih para na CD-ove, ulazio u dućane i prodavači, koji su me već znali i bili upoznati što slušam, su mi nudili prvi album Stone Soura riječima: “Jesi već kupio novi Slipknot?” Meni je samo pitanje već bilo smiješno, jer sam znao dovoljno (i previše) da bi povjerovao da je Slipknot nakon tako kratkog vremena opet izbacio album i da ne bih znao cijelu priču o Stone Sour.

Bend bi po svom stažu, ali ne i popularnosti, mogao biti djed i baka Slipknotu, jer postoje već od 1992., a nazvali su se po gorkoj cugi od whiskeya i soka od naranđe. U to vrijeme postajalo mi je jasno na koji način je Corey Taylor došao u Slipknot, jer je njegov ‘simpatični matični bend’ bio puno pitomije hard rock/metal/grunge stvorenje. Prvi album svi su ipak prihvatili kao mlađeg i pitomijeg brata, pa je par singlova dostojno zauzela pažnju dok se Slipknot odmarao.

Sad je tu već drugi album “Come What(Ever) May” prije kojeg su manijakalno pokušavali dokazati da su oni pravi bend i da ne misle biti samo još jedan jednokratni projekt velikog metal čudovišta. Album se bombastično najavljivao, svi su puno nade polagali u njegovu financijsku uspješnost i vidjelo se da je Stone Sour uspio zaokupiti žestoke mladiće koji su se zaželili i pokoje laganice i malo one grunge/metal atmosfere.

Ipak, osim što je album jako sličan prvom, ispao je totalno prosječan. Čak i ispodprosječan.

Taj neki sporiji, ali energični tempo kao recimo “30/30 150” ili “Hell And Consequences” povremeno zazvuči zanimljivo, jer je dosta jednostavno da ne maltretira uho, ali dovoljno da se malo maše glavom. Sam Corey Taylor na cijelom albumu pokazuje da mu nekako puno bolje paše ovakav malo pjevniji izričaj nego urlanje u Slipknotu, ali zato ovdje jako često zazvuči nategnutije nego ikada.

Recimo, stvar “Reborn” žestinom pokušava srušiti planine (neuspješno), ali Corey meni sa svojim deranjem zbilja zazvuči kao totalni glupan. Možda je izgubio snagu od kad se obrijao na ćelavo.

Dobro, zato ove lakše kao bombastični mega-uspješni singl “Through Glass” (nekakva kopijica “Bother”) ili staromodni sentiš s klavirom “Zzyxx Road” pokazuju da zna pjevati, ali ruku na srce, takvih stvari smo se već naslušali. Od ostatka, većinom glasnog albuma može se još izdvojiti grungerska power balada “Sillyworld” kao nekakav Alice In Chains.

Stone Sour je pretvorio u bend kojeg će i dalje uspoređivati sa Slipknot, osim što imaju bubnjeve puno jednostavnije i komercijalnije od njih, a produkcija im je puno čišća i rockerskija. Prvi album je donio nekakvo osvježenje, ali sad je sve nekako beskorisno.

Svoje su rekli i ovaj album, osim dvije/tri stvari, zvuči beskrvno, povremeno čak i jadno. Dugo nisam bio toliko ravnodušan nakon preslušavanja nekog albuma, od kojeg sam ipak nešto očekivao. Neka je uspješan, ali nije nešto ekstra dobar.