AC/DC
Plug Me In
Datum izdanja: 12.11.2007.
Izdavač: Columbia / Menart
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Bez ikakvog pogovora, ovo je jedan od bendova za kojeg je suvišno trošiti riječi u predstavljanju njegova rada, a nakon izlaska ovog dvostrukog DVD-izdanja to će biti još manje potrebno. Jer, praćenje ovog izdanja nudi vrlo kvalitetan pogled kako na sam bend tako i na njegovo šire značenje u muzičkoj povijesti, na njegov evolucijski proces i na dva perioda s različitim liderima, ali ujedno i liderima koji imaju svoje mjesto na istoj razini kada se analizira priča o AC/DC. Zato je uostalom, svaki od njih ‘dobio’ po jedan disk.
Kako sam već istaknuo, “Plug Me In” je dvostruki DVD, koji predstavlja ove živuće australske legende uglavnom kroz live izvedbe, ali i pojavljivanjima u TV showovima ili intervjuima, i to u svim dijelovima svijeta.
Nakon mnogo izdanih albuma i više od trideset godina karijere, ovakav DVD nešto je što je bilo logički za očekivati, a strašno mu je velika, neprocjenjiva vrijednost ta što se na njemu nalaze rijetko ili nikada viđene snimke i fotografije iz svih razdoblja djelovanja. Također veliki rariteti.
Već i sam površan pogled na materijale otkriva njihovo praćenje događanja kronološkim slijedom, tako da prvi disk obuhvaća razdoblje u kojem je za vokalima bio Bon Scott, točnije ono od 1975. do 1979. godine, kada su AC/DC neki smatrali svojevrsnim australskim odgovorom na The Rolling Stonese i druge euro-rockere.
Činjenica je da je u tom je razdoblju bend bio nešto mekši nego kasnije, naravno, puno žešći u odnosu na imenovane i druge slične izvođače, te više podređen rocku, no isto je tako činjenica da oni nikada nisu bili odgovor na ništa, a najmanje ne na Stonese.
Tako unikatan sound i tako divne gitarističke riffove nikada nitko nije imao niti će ikada imati. Period u kojem se stvarao imidž benda, popraćen je s 18 pjesama u live-verzijama, odsviranima u tv-postajama, klubovima, kazalištima i dvoranama, a očekivano je da te snimke nisu na današnjoj tehnološkoj razini. Što je i razumljivo, ali je ipak iz zvuka i slike izvučen zavidan maksimum, pa možemo smatrati da su na visokoj razini, uzmemo li u obzir da ih većina ‘premašuje’ 30 godina starosti.
Na njima se prisjećamo originalnog basiste Dave Evansa i prepoznatljive Angusove školske uniforme, ukrašene torbicom, koju je u početnim godinama redovito nosio, ali i mladalačkog izgleda ljudi koji su obilježili protekla desetljeća.
Uvijek nas u takvim izdanjima najviše zanimaju pjesme, pa ćemo tako istaknuti da među njima ima nekoliko koje se uopće nisu ili su se jako rijetko čule kasnije, poput “It’s Long Way to the Top (If You Wanna Rock ‘n’ Roll)“, “School Days” ili “Can I Sit Next to You Girl“, kao jedne od najranijih snimaka benda, te “Hell Ain’t a Bad Place to Be“, “Rock ‘n’ Roll Damnation” i “Let There Be Rock“, super naslovima, koji su također nešto slabije prezentirani u kasnijim izdanjima.
Uostalom, kao i veliki broj svih pjesama i zato mi se prvi disk čini nekako boljim i prihvatljivijim. Kao bonus-materijali u sklopu njega nalaze se intervijui s Bonom Scottom zasebno, pa s Bonom i Angusom te cijelim bendom, a naposljetku, u sklopu bonusa, još se nalaze tri pjesme u live-izvedbama. Dobro i poučno štivo sa zahvalnom tematikom.
Drugi disk obuhvaća razdoblje od kada je mjesto za mikrofonom, nakon Bonove smrti, preuzeo Brian Johnson, a ovdje je ‘obrađen’ period od 1981. do 2003. godine.
Formula po kojoj je rađen drugi disk je slična, da ne kažem ista kao i ona za prvi. Što znači da i ovdje nailazimo na pregršt live izvedbi, ipak nešto eksponiranijih pjesama, ukupno njih 27. Samo što su ovdje dvorane, TV studija i kazališta zamijenjena stadionima, kao produktima planetarne slave koju je AC/DC uživao u tim godinama. To bi također mogla biti jedna od poanti ove priče.
Jedan od zanimljivijih nastupa s tog diska je onaj iz Moskve, s jednog od prvih koncerata u, sada bivšem, SSSR-u, na kojem su nastupili i Metallica i Pantera. Iz tog dijela bih istaknuo uvijek visokopozicionirane naslove “Back in Black“, “For Those About to Rock“, obje iz spomenute Moskve, te “Hard As a Rock” i “Hells Bells“, odsvirane na glasovitom Stade de France u Parizu.
I ovaj disk ima bonus dodatak sa sličnom tematikom kao i prvi, odnosno intervjui i live-izvedbe, među kojima i ona u u Leipzigu 2003.godine s The Rolling Stonesima, s kojima braća Young sviraju pjesmu “Rock Me Baby“, a neki će se rado prisjetiti i ‘crtanih’ zvijezda Beavisa i Butt-Head kroz kratki filmić iz 1996. godine.
Ovo je izdanje o kojem doista nije potrebno previše detaljno pisati i pričati, pa to niti neću napraviti, već samo dati neke smjernice, jer smatram da su i one biti dovoljne da se predoči što se to sve ovdje može vidjeti. I zato nimalo ne dvojim da će svaki pravi poklonik ovog velikog benda ovo sigurno nabaviti te da će u svih pet sati njegovog trajanja uživati.
Ali uživanje ne nudi samo sadržaj diskova, nego i sam omot, kojeg je tako lijepo složen da mi ga je bilo teško, gotovo žao otvoriti. Kad sam to ipak učinio, naišao sam na još jednu ugodnu stvar, lijepo ‘aranžiran’ booklet, s posrebrnjenim fotkama članova ubačenim u njegovu ‘crninu’. Prekrasno, stvarno prekrasno. Sve je ovdje na svom mjestu, sve tamo gdje i tako kako mora biti.
Istina je možda, kako bi neki rekli, da ovaj band kroz svoju povijest snima iste ili gotovo iste albume, ali ako to i rade, rade vrhunski i na način koji nitko ne uspijeva dokučiti. A upravo je ovo izdanje vjerodostojan podsjetnik kontinuiteta AC/DC-a, jedinog benda koji je tako uspješno, možemo reći gotovo bezbolno, uspio zamijeniti pjevača i više nego dobar, novi dokaz zašto mnogi kažu da je jedan od čelnih svjetskih live-izvođača i beskrajno utjecajno ime.
Mada mi se čini potpuno nepotrebnim i čak se malo kosi s prvom rečenicom, jednostavno ne mogu odoljeti i moram na kraju ovaj DVD opet preporučiti svim fanovima benda, ali i svima koji cijene rock i čvrsto drže do tog i takvog osobnog stava.
– Biografija AC/DC –