Ovo (ni)je pravi Killswitch Engage

Može se čovjek truditi koliko god hoće, ali jednostavno je nemoguće povući paralelu između benda/projekta Times of Grace i velikog Killswitch Engage.

Dakle, kratki intro: pjevač Jesse Leach 2002. napustio je Killswitch Engage, a gitarist Adam Dutkiewicz na turneji 2008. završio je u bolnici zbog problema s leđima i napisao je hrpu novih pjesama. Od tih stvari Adam je odlučio snimiti poseban album potpuno sam i na vokale pozvati tekstopisca Jessea.

Isto tako, mogu se i oni truditi koliko god hoće, ali jednostavno nema mjesta preseravanju da je ovo ‘dijametralno suprotno i totalno drugačije’ od toliko spominjanog Killswitch albuma prvijenca “Alive Or Just Breathing”. Koja je šansa da one poznate metalcore gitare i specifičan Jessejev (pjevni i vrišteći) vokal nekoga ne podsjete na imaginarni album koji bi Killswitch nekad kasnije snimili da su i dalje u originalnoj postavi? Uz pokoje lutanje po malo više susjednih žanrova.

Naravno, Adam je snimio baš sve – dosta vokala, gitare, bas i bubnjeve (u prvoj postavi Killswitch Engage bio je i bubnjar), a za ostalo je uskočio Jesse. Sve skupa, “Hymns of a Broken Man” ispao je jako dobar, album – epski, melodičan i žestok, uz poznati zvuk, produkciju i dosta manje promjene od onih koje je možda netko očekivao. Ali, ruku na srce, zašto bi od Killswitch Engage ekipe očekivali eksperimentalni jazz uz folk primjese?!

Bombastični ratnički bubnjevi kod “Strength In Numbers” su predstavili album kao singl i, uz to, najavili da će baš svaka pjesma imati svojevrsni spot, odnosno kako oni kažu – vizualnu interpretaciju. Dobar je pokazatelj cijelog albuma, ali kao takva nije ni najžešća, ni najlakša, ni najbolja ni najlošija.

Pored vriskova na “Willing” i “Where The Spirit Leads Me” pršte poznate gitare i ritmovi, ali u biti je jasno da opet vlada melankolija i tužno srce. Najbolji balans te tuge i žestine postigli su na “Until The End Of Days” i “The End of Eternity“. Baš ta je vjerojatno najbliže što je ijedan od njih ikada prišao zlom zvuku, a duljinom, svakojakim beznadnim dijelovima, brutalnim growlanjem i prijelazima na lagani dio iskače kao primjer zrelijih aranžmana (koji, priznajmo, znaju biti jako tipični).

Najposebnija stvar ovdje je jedna rock-blues laganica “The Forgotten One“, kao pobjegla iz ’90-ih. ili radionice jednih Ugly Kid Joe. I takvi trenuci, ideje i strukture su glavni razlozi zašto je ovo dovoljno drugačije, ali i dovoljno očekivano od ovoga dvojca. Malo više atmosferičnosti, malo više emocija i osjetno siroviji i prirodniji vokali s više strasti (sami pogodite od čega) i poznatim riječima o modernom životu i jedinstvu koje mora zavladati među čovječanstvom.

Dakle, siroti Killswitch Engage će dosta štucati dok ih ljudi spominju pričajući o jednom skroz drugom bendu. Logično je da se Adam više usudio lutati s ove, skroz nove adrese, pa prema tome ovo predstavlja najposebniji i najmelodičniji album u kojem je sudjelovao. Ali, da se razumijemo, svatko zaljubljen u ‘onaj tamo’ album iz 2002. godine, ovo će progutati s ogromnih guštom.