Ovo nije novi album The Fratellisa… Šala mala

    1001

    Jon Fratelli

    Psycho Jukebox

    Datum izdanja: 25.07.2011.

    Izdavač: Island / Universal Music

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Tell Me Honey
    2. Daddy Won’t Pay Your Bill
    3. Santo Domingo
    4. Rhythm Doesn’t Make You A Dancer
    5. The Band Played Just For Me
    6. Magic & Mayhem
    7. She’s My Shaker
    8. Cavemen
    9. Baby, We’re Refugees!
    10. Oh Shangri La
    11. Give My Heart Back MacGuire

    U posljednjih desetak godina na Otoku se događala velika ekspanzija indie rock bendova svakakve kvalitete, pa je ponekad bilo vrlo teško isplivati, iako si bio mnogo bolji od onih koji su krojili vrhove.

    The Fratellis su otpočetka imali vjetar u leđa, ali van granica Velike Britanije nisu bili previše poznati. Kako je vrijeme odmicalo i kako su se ispucavali hit singlovi s odličnog debija “Costello Music“, tako im je rasla i baza fanova svugdje u svijetu. Mnogo je pomoglo što je nekoliko pjesama bilo istaknuto u reklamama poznatih brendova, pa su dečki izvukli maksimalnu korist iz toga.

    Nakon “Costello Musica” uslijedio je nešto slabiji, ali i dalje vrlo dobar album “Here We Stand” nakon kojeg je trojac otišao u mirovanje jer su članovi, prvenstveno frontmen Jon, željeli raditi nešto drugo, pa je tako došao vrlo zanimljiv Codeine Velvet Club, a sada i solo prvijenac pod imenom “Psycho Jukebox“.

    Iskreno, neke pretjerane razlike između bendovskog i solo albuma nema jer su pjesme na “Psycho Jukebox” rađene po sličnoj formuli kao i one The Fratellisa, pa ne vidim razlog čemu tolika želja za solo albumom osim možda zbog financijske prirode jer će sam ‘pokupiti svu paru’.

    Muziku podržava

    Balansiranje između žanrovskih pododrednica milenijskog indie rock revivala s utjecajem punka i folka obiluje pjesmama s Jonovog debija, ali očito je da malo po malo posustaje i da nema više spisateljsku snagu koju je iskazao na “Costello Musicu“. Ipak, bit će tu dobrog materijala za naredne mjesece, ali teško da će koja pjesma postati megahit kao početni singlovi The Fratellisa.

    Jasna fikcija albuma bila je ‘kako napraviti poštenu reprizu hitova poput “Chelsea Dagger” ili “Henrietta”. To mu nije baš uspjelo, iako se ta energija i ritam osjeća u skladbama, posebno u uvodnoj “Tell Me Honey“.

    Da je kojim slučajem došlo do suradnje Springsteena i The Fratellisa rezultat bi bio nešto poput “Daddy Won’t Pay Your Bill” koja se ubraja u vrhove albuma, sljedećih nekoliko ubraja se u niz poštenih pjesama među kojima se ponajviše ističe “The Band Played Just for Me“, dok prema kraju dolazi do sve većeg broja repeticija osnovnih glazbenih ideja što malo kvari ukupan dojam.

    Jedan izraženi retro štih kojim obiluje “Psycho Jukebox” može djelovati malo odbojno, ali iskreno ne znam je li bilo moguće zamisliti Jona u drugačijem izdanju. Indie rock u gotovo spectorovskom wall of soundu ono je gdje se Jon osjeća kao riba u vodi, ali ovaj put njegova je bara (čitaj inspiracija) malo presušila, pa smo dobili najprosječniji (čitaj najslabiji) album od njegovih četiri dosad u karijeri (dva The Fratellisa, Codein Velvet Club i ovaj solo).

    Kolege iz NME-a dali su mu čistu jedinicu, ali album ipak nije baš toliko loš. Vjerojatno je to osveta za neiskorišteni hype kojeg su mu pružili, a on to nije iskoristio s bendom nego radije krenuo u solo vode. Bilo kako bilo, osjeća se da Jon Fratelli zapinje u rutini iz koje ne zna izaći.

    Hitovi kojima su obilovali ranija izdanja “Psycho Jukebox” zamijenio je ujednačenošću koja ipak dovodi do malog zamora materijala, pa nam u zaključku preostaje konstatirati da je bolje da okupi Barrya i Mincea, te opako zapne jer bi mu se mogla dogoditi slična sudbina kao i Richardu Ashcroftu kojem Britanci nikad nisu zaboravili raspad The Vervea.

    Muziku podržava