Ovo nije hir, ovo nije bend, ovo nije ni muzika, ovo je navodno – umjetnost

    3204

    30 Seconds To Mars

    Love Lust Faith + Dreams

    Datum izdanja: 17.05.2013.

    Izdavač: Virgin Records / Universal Music

    Žanr: Alternative, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Birth
    2. Conquistador
    3. Up In The Air
    4. City of Angels
    5. The Race
    6. End of All Days
    7. Pyres of Varanasi
    8. Bright Lights
    9. Do Or Die
    10. Convergence
    11. Northern Lights
    12. Depuis Le Debut

    Jared Leto pod prijetnjom sudskih tužbi zabranjuje da se njegovo ime koristi u promociji koncerata i albuma njegovog benda, a taj bend – 30 Seconds To Mars odbija nazivati muzičkim bendom i tvrdi da je to – umjetnički projekt. E pa, dragi moji, čini se da je to postala istina!

    Već s “This is War” krenuli su u eksperimente koje nitko nije tražio od njih, a pored svakojakih najava i inovacija u promotivnim periodima fanovi rijetko kada imaju srca za kritike. Ne zato što im se eventualno ne sviđa novonastali elektronski-sympho-grandiozni pop, već zato što oni ‘nisu fanovi, već obitelj!’Dakle, davno su prošli dani space-rock pjesama “Buddha For Mary” ili “Capricorn” (koncerti već dugo nisu doživjeli niti jednu pjesmu s tog albuma), čak ni “From Yesterday” ili “Beautiful Lie” nije stil koji ih zanima. Sada se to pretvorilo u bauljanje po svemu što nude društvene mreže, u desetominutne art spotove za pjesme koje traju tri minute, u uporno postavljanje misterioznih poruka po knjižicama CD-a (“Find the Argus Apocraphex”) i u koncentraciju na sve osim na ono bitno.

    A što bi to trebalo biti bitno? Pjesme, muzika, zvukovi, pjevanje, gitare, riječi… “Love Lust Faith + Dreams” (u nabrajanju četiri riječi, čemu znak ‘plus’ prije zadnje?!) konceptualni je album, i to bi bilo super da koncept nije samo razdvajanje svakakvih uvoda, interludeova, grandioznih stadionskih pop stvari ispunjenih sintisajzerima i ‘whoa ooo’ uzvika kao stvorenih da ih otpjeva nekoliko tisuća članova fan kluba. Pardon, ne fan kluba već kulta. Pardon, ne kulta nego tzv. ‘Echelona’! Koje (kad sam već u naletu) na popularni ‘meet-and-greet’ dočekuju s medicinskim gumenim rukavicama (?!).

    Koliko god želim da mi se ovo svidi, ipak treba priznati da u 44 minute nije fer ubaciti četiri polupjesme. Nazovite ih uvodima ili elektronskim igrarijama koje ‘samo glupani ne razumiju’, ali onda se ne bi trebalo dogoditi da slušajući “The Race” ili simpatičnu “Bright Lights” imam osjećaj kao da opet slušam nešto od prije deset minuta – npr. singl “Up In The Air” ili “Conquistador“.

    Muziku podržava

    A zašto su toliko slične? Zato što im je pristup bio složiti velike, grandiozne, svečane, dvorske, carske, velebne, epske simfonije koje su produkcijski i zvukovno otišle jako daleko od jednog tročlanog benda koji je krenuo kao nekakav rock. Baš svaki singl sastoji se od Jaredovih poziva na grupno “ooooo whou whou” pjevanje, baš svaka ima ogromne nestvarne bubnjeve, organske zvukove i gitare u tragovima i hrpu synthova i programiranja.

    Da se razumijemo – sama činjenica da su odlučili hodati neistraženim putevima umjesto sigurnosti nije problematična. Problematična je izvedba te isforsirane umjetnosti. Najbolja i najaktualnija riječ koja mi pada na pamet je – prokleto ‘hipsterski’. Isto tako – izolirano bi svaka pjesma za sebe dobro sjela na neki album, jer ovdje se ne radi o osudi da je ovo smeće od glazbe! Jednostavno je malo previše megalomansko, previše grandiozno, previše svečano, previše – nešto. Baš nekako – nedefinirano ‘too much’! Barem za one old school ljubitelje dobrih albuma s minimalnim interesom za ono što ih prati.

    Sve popratne aktivnosti ovog benda i njegovih fanova bile bi apsolutno poželjne i pohvalne da ih je popratilo ono osnovno zbog čega smo Jareda Letoa počeli gledati glazbenim očima – žestoke i melodične rock stvari. Ovako su napravili stvar koju mi je najjednostavnije usporediti s čudnom, nedefiniranom, kompjuteriziranom i eksperimentalnom “A Thousand Suns” fazom Linkin Parka.

    30 Second To Mars u mojoj duši zbilja ne predstavljaju neugodni trn zbog ostavštine i marketinške potencije (čak štoviše!) i zbilja bih htio da trenutna produkcijska šminka i prenabrijana grandioznost posluži samo kao još jedna podloga za bombastičnu turneju nakon koje bi se ipak mogli vratiti stilu koji im je priskrbio nekoliko titula za najbolje albume desetljeća.

    Iako, iskreno, jako sumnjam da je vođa ovog benda spreman raditi takve ‘korake unatrag’. Koliko god taj ‘natrag’ ovisio o stajalištu koje ste zauzeli, ipak se nadam da je ovo samo lagani obilazak i da ovaj bend još uvijek nije napravio najbolji album karijere. Jer “ovo ni nije album, ovo je umjetnički projekt!

    Muziku podržava