Ovo ne bi nikad bilo izdano da nije ovoliko dobro

Ponekad je u životu dobro napraviti i svojevrsni ‘međualbum’, posebno ako imaš dobar materijal pred sobom. “The Devil Stole My Record” je definitivno dobar materijal, ali i puno više od tog.

Tijekom godina, Erotic Biljan & His Heretics su postali perjanice našeg garažnog rocka, a uzori im sežu još od početka The Sonicsa do moderne skandinavske inačice garažnog rocka, pa uopće ne treba čuditi da naprave odličnu atmosferu gdje god da svirali.Od posljednjeg albuma “H Is For Heretics” prošlo je čak pet i pol godina. Dečki još uvijek nemaju dovoljan broj kvalitetnih pjesama koje bi stavili na novi album, a krajem 2014. su odsvirali session za Soundset radio koji je ispao odlično, pa je odluka pala da se taj materijal i službeno objavi.Dodatni razlog u cijeloj priči je taj da su Heretici htjeli imati ploču i ta želja je sve više i više rasla zbog čega su i krenuli u ovaj projekt koji je nedavno i izašao na svjetlo dana. Ako Heretici imaju nekog fana kolekcionara, tad će on imati malih problema jer je ploča izdana u tri boje (regularna crna, crvena i crveno-crna) što samo dokazuje da ovo nije ispalo tek puko dorađivanje dugogodišnje želje.

Ipak, najbitnije je ono što se nalazi na ploči, a ne toliko njen vizualni izgled, iako treba pohvaliti i samu naslovnicu koja je urađena odlično, svakog slušatelja će zagolicati što se nalazi na samom ploči.

“The Devil Stole My Record” je znači urađen po principu red starih pjesama, red novih pjesama plus jedan cover finskih The Flaming Sideburns. Sve je snimljeno u svega šest sati i gotovo se nisu radili nikakvi dodatni zahvati, već je sve ostavljeno ovako surovo i moćno, baš kakvi i jesu Heretici uživo.

Kroz set-listu, jasno se vidi da su im neke pjesme već malo dojadile (i na nedavnom koncertu na kojem sam ih gledao, bilo je to i više nego jasno), pa tako ovdje nema jednog od najvećih hitova “Supersticky”, ali to je i dobro, jer ne možeš stalno jedne te iste pjesme svirati u nedogled. Znači, ponavljam, ovo nije svojevrsni ‘best of’, već ‘međualbum’.

Vidi se da poduža pauza od zadnjeg albuma nije previše naškodila njihovoj inspiraciji jer se te nove stvari odlično uklapaju s ranijim materijalom. Kad tu nadodamo i “Street Survivor” The Flaming Sideburnsa, jasno je da smo ponovno dobili jedno vrsno izdanje Erotic Biljan & His Hereticsa.

Često imamo priliku vidjeti da se duge pauze među albumima pune bezveznim kompilacijama ili b-stranama ili nečim takvim sličnim što u konačnici ispada samo krađa za fanovski džep, “The Devil Stole My Record” ima djelomično takvu dužnost, ali je ipak vrlo zanimljiva ideja.

Treba naglasiti dvije činjenice za ovo izdanje, Heretici su htjeli ploču i ovo ne bi nikad bilo izdano da nije ovoliko dobro! Kad to sve zbrojimo, lako je zaključiti da je ovo još jedan vrlo uspješan rad predvodnika ‘screamadelic garage rock’n’rolla’.