Ovo jesu prog rock pjesme

Jedan od najvažnijih povijesnih podataka vezanih uz ove Bavarce je taj da su počeli svirati 1997. godine kao Pink Floyd cover-bend. Zahvaljujući njoj, lako se može pretpostaviti stil kojeg prezentira – progresivni rock s psihodeličnijom atmosferom, očekivano, dosta nalik na Pink Floydov.

S time da bih rekao da mi se čini kako materijal ne nosi toliku količinu depresije kao najveća većina današnjih albuma, stilski sličnih ovome. Bazu za takve procjene nailazim u nešto razigranijim gitarama, čija se čvrstina ponegdje čak i približava heavy metalnoj, neoprogresivno/futurističkim klavijaturama i synthevima, te vokalnim izvedbama, koje u cjelini ipak nisu previše turobno sjetne.

No u cjelini, ipak je to materijal čija je idejna forma, samim tim i cjelokupan sound, jako na tragu RPWL-ovih (i, vjerujem, mnogih od nas) idola. Ipak, da sve ne bude u najužoj vezi s Pink Floydima, treba reći da se u nekim naslovima osjeća i utjecaj britanskog mainstream rocka, tipa npr. Coldplay (“River“).

Kad već spominjem riječ ‘mainstream’, treba reći da ona svoj plašt obavija nad veliku većinu pjesama, koje su uglavnom laganije, slušljivije, lakše pamtljive i s velikom dozom melodije, mada ne u pravilu i prejednostavne. Jer takvi omjeri narušeni su u dijelovima nekih pjesama, koje imaju i kaotičnije segmente.

Poput “This Is Not a Prog Song“, čije ime definitivno ne odgovara onome što se u njoj može čuti ili barem ne u njezinom većem dijelu. “Where Can I Go” je, recimo, lijepa, oštrija srednje brza pjesma, a Bob Dylanov cover “Masters of War” (1963.) prerađivan je otprilike po uzoru na “Wish You Were Here”.

Po osobnom viđenju, najbolja stvar je uvodna “Silenced“, desetominutni ep s dosta uglavnom mirnijih solaža, akustičnih dijelova, klavijaturističko/synthesizerskih melankoličnijih aranžmana, osjećajnog pjevanja i(li) različitosti ritmova.

Tako se može reći da je “The RPWL Experience” elegantan i slušljiv album kojim dominiraju easy i mid ritmovi, s preciznim tehničkim izvedbama i jasnom produkcijom, kao jednim od bitnijih karakteristika.

Mislim da se iz svega ovoga može procijeniti kako se radi o još jednom, više ili manje uobičajenom modernijem progresivnom rock albumu, kojem sličnost s Pink Floydima može biti i plus i minus. Ja sam ipak za malu prednost na strani pozitivnog predznaka.