Ovo je trebao biti DVD

DVD-ovi su mi uvijek bili veliko veselje. Kad su izašli shvatio sam ih kao nešto što će mi osim glazbe, sve to i vizualno popratiti. Većinom sam s takvim izdanjima bio zadovoljan i kada su bila puna koncerata, spotova, zezancije, slika i biografija moglo se reći da imaju sve što treba. Kad je izlazio DVD od pravih metalaca Shadows Fall, sve najave govorile su da ćemo upravo to i dobiti. Čak kada se pogleda na cover DVD-a i vidi popis koncertnih izvedbi, spotova, obrada i dodatnih materijala, može se samo zadovoljno protrljati ruke.

Od 1995., kada su osnovani izdali su četiri albuma, promijenili tri pjevača i tri bubnjara te svirali brzu žesticu pod utjecajima američkih i europskih metalaca. Tek na trećem albumu – “The Art Of Balance” uspjeli su ukrotiti svoju kombinaciju melodija i agresije i zapeti za oko cijelom metalnom svijetu. Taj album, i zadnji “War Within” bili su temelj za sve bendove koncerte i kolekcije pjesama.

Čisti, brzi metal pun duplih bas pedala, solaža na gitarama i (pre)dugih dredova pjevača priskrbio im je etiketu najuspješnijeg i najpopularnijeg benda u izdavačkoj kući Century Media.

Kad sam ubacio DVD najjednostavnije mi je bilo krenuti od spotova i pobližeg upoznavanja s članovima benda preko tzv. home videa. Spotovi nisu ništa posebno, ali se na pjesmama poput “Destroyer Of Senses“, “What Drives The Weak” i najkomercijalnijoj “Inspiration On Demand” vidi da su spotovi puno drugačiji od drugih metalaca koji bijesno pokazuju zube, pljuju krv i bijesno trče kroz noć. Umjesto toga, njihovi spotovi većinom imaju neke male radnjice pod dnevnim svjetlom ili pak sviranje na velikoj hridi iznad mora. Sve u svemu, svi spotovi na jednom mjestu – ne može biti loše.

Od dodataka tu su dvije live obrade (“Teasn’ Pleasn” od Dangerous Toys i “Live Wire” od člana Mötley Crüe) koje se odlikuju jako lošim zvukom (ali, do tada sam to zanemario i rekao: “Ma, te stvari su tu tek toliko”), te 15 minutni filmić s njihovim zezancijama. Hodanje s kamerom na ramenu, snimanje povraćanja kroz prozor, gnjavaža drugih dok spavaju samo su me neodoljivo podsjetile na video remek-djela od Pantere, uz jedinu razliku da je Pantera ipak to radila prva i s puno više smisla.

I tek onda je na red došao središnji dio DVD-a. Live koncert. Ljudi moji, kakvo je to razočaranje! Kad bend snimi DVD pomislim da su ipak puno postigli i da je DVD kruna svega. Budući da postoje od 1995. i da su velike zvijezde u svojem žanru očekivao sam ogromni stage, produkciju od ‘milijardu dolara’ i 25 000 poludjelih fanova.

Budući da su i sami najavljivali da hoće napraviti svojevrsni bootleg i da ih baš briga što neće biti uglancano, mogu se pomiriti što sve nije tako spektakularno, ali sa zvukom se neću, niti želim pomiriti. Ne mora biti savršen, ali bome niti ne smije biti katastrofalan.

Prve scene (snimljene s jednom kamerom) “Thoughts Without Words” iz neke dvorane veličine naše Močvare tjeraju mi gađenje na lice jer je zvuk dostojan demo snimke benda koji je sve snimio u 16 minuta i ‘producentu’ platio sa 2 pive. Čak sam provjeravao i DVD player, i pojačalo i zvučnike, samo da se uvjerim da ovo što čujem nije istina. Na pjesmama koje slijede (isključivo s albuma “The Art Of Balance”) izmjenjuju se slike s raznih koncerata, a zvuk se, osim mojeg navikavanja na nekvalitetu, ne mijenja.

“Of One Blood” i “A Fire In Babylon“, iako jako dobre i super odsvirane, i dalje ne rade pomak u zvuku. Onda ipak shvatim da nije baš stvar u njima, već u izdavaču, koji im nije pružio sve mogućnosti današnje tehnike i blagoslovio ih nekakvom (bilo kakvom, pobogu!) tonskom obradom.

Zadnja pjesma je već uobičajeni ritual svih metalaca da se zahvale Dimebag Darrellu na svemu čemu ih je naučio. Imali su čast s njim odsvirati “Walk“, i na tome im svaka čast, ali kaos koji izaziva neodlučnost da li odsvirati jedan konkretni koncert i konkretno ga snimiti ili rezati pjesme raznim slikama i scenama iz busa, sve je pokvario.

Oni su napravili ogromnu pogrešku i napravili neku glupu kombinaciju svega. Žao mi je što sam se ovoliko obrušio na ovo izdanje i ostaje mi samo nada da će svi shvatiti da ovdje nije stvar u kvaliteti benda, već u (ne)sposobnosti izdavača da im omogući kakav takav zvuk.