Ovjekovječena Disturbedova heavy formula

Minimalna količina filozofije, osigurala je da mi kod novog albuma Disturbeda bude najfascinantnija činjenica kako su iz apsolutne nule uspjeli izbaciti singl i reći da im izlazi novi album.

Nije bilo nekoliko-godišnjih najava, skrivenih poruka, intervjua u kojima maltretiraju fanove s ‘trećina albuma je gotova’ ili ‘naš sljedeći album bit će najbolji do sada’ (jako originalno za reći). Nakon 2010. i albuma “Asylum” uzeli su pauzu, Draiman je davio solo albumom, producirao Trivium i jednostavno su se zatvorili u studio, nitko od paparazza ih nije uslikao i došli su s gotovim činom.“Immortalized” definitivno nije nuklearna znanost, nego tipičan heavy album Disturbeda snimljen i osmišljen direktno i očito – za fanove! “This is wartime, this is our time / We won’t be denied / Feed the fire that is raging inside / This is go time, this is showtime” ori se iz grla ćelavca dok čvrsto drži ponosnu desnicu u zraku.Tipične “What Are You Waiting For” i “The Vengeful One” buduće su stanovnice njihovih koncerata i pokazatelj da Disturbed imaju svoju formulu i da je se drže, ni manje ni više nego – 13 godina! Još od albuma “Sickness”.Bendovima je teško održavati svoj biznis konstantnim eksperimentima, pogotovo velikim bendovima kao što je Disturbed – jedini uz Metallicu imaju pet albuma koji su odmah nakon izlaska završili na vrhu Billboard ljestvice.No, nekako bi bilo dobro da barem na pet minuta albuma naprave nešto intimno. A na “Immortalized” majstori to naprave na – obradi?! Legendarna “The Sound of Silence” ispala je odavanje počasti njegovom ponosnom osjećajnom vokalu i klaviru. Uvijek sam opravdavao kad netko odabere obraditi pjesmu van svojeg žanra i dati joj ‘svoj touch’, a ne baš na njoj napraviti atipični eksperiment. Ali, to sam samo ja…

Nakon hip-hop Afroamerikanaca, napokon je netko iz metal svijeta odao počast najdražoj biljci. “Fire It Up” je plitki priprosti nastavak na Sabbathov “Sweet Leaf”, za kojeg je riječi pisao američki Tonći Huljić. Zato rijetko pozitivna ‘U2-ovska’ “The Light” i “Who Taught You How To Hate” pokazuju i dobre gitare i zanimljivu temu s kojima su uz zvuk sirene dobili prolaznu ocjenu.

Albumu se sigurno ne može puno prigovoriti, ali mu je bome teško naći segment koji ga odvaja od onoga što su do sada radili i što je široka plejada fanova od njih očekivala. E sad, kome se taj pristup sviđa, neka pojača ovo na najjače i nada se da će još jednom svratiti do naših krajeva!