Ovako nešto će se teško izdići iz pepela

Da ne bismo nekog slučajno zbunili, treba prije svega reći kako je ovaj album objavljen 2008. godine u SAD-u za Nightmare Records, a ove je godine uslijedila i njegova službena europska promocija. A kad sam ga čuo, nije mi baš bilo previše žao što se to dogodilo sa zakašnjenjem, no i da slučajno nisam, vjerujem da bi mi netko drugi rekao kako nisam ništa propustio.

Ovaj mi album, iako je Avianu drugi, djeluje više kao demo materijal, nekako bezvoljno i čini mi se dosta nedorađenim. Htjelo se tu, očito je, spojiti britanski heavy metal kroz melodiju ritam, solaže, pa progresivu s nekakvim pokušajima ozbiljnijih konstruiranja i nadograđivanja pjesama, te power metal, s jačim epskim nabojem.

No, premalo je tu atmosfere, premalo mističnosti, premalo fantazije, premalo znanosti i sve mi se čini da se glavni akcent može staviti na riječ ‘pokušaj’. Svugdje i sa svime se malo pokušavalo, no skoro se nigdje nije išlo (ili otišlo) do kraja. Nadalje, aranžmani su prejednostavni, dok produkcija, ‘ajde, prolazi, a, najkraće rečeno, od deset pjesama s prosjekom pet i pol minuta ipak se nešto više očekuje.

Čak ih ima nekoliko koje su gotovo neslušljive, poput “Into The Other Side” ili “Esoteric Lies“, a razočaranje nudi i “Time And Space Part II: Unlock The Mystery“, u čijih se više od deset minuta ipak očekivalo malo više ideja, tako da su te minute potrošene uzalud, s time da su tek završne akustike i dječji govor nešto nakon čega malo podignete glavu.

Makar, generalno gledajući, ima tu dobrih akustika, solo dijelova, naglašenijih riffova, snažnijeg duplog bubnjanja, čak i nekih industrijaliziranih kaotičnosti (“Ashes And Madness“), ali sve je to tako predvidljivo i nezanimljivo da takvi ‘umetci’ tek na momente odvrate pozornost od stvarnosti i realnosti.

A realnost je i ta da Lance King, koji je prije Matta Barlowa pjevao u danskom Pyramazeu, na momente pjeva kao da mora, skoro pa bezvoljno, prozirno, i tko god je slušao njegove uratke sa spomenutim bendom teško će ga ovdje prepoznati.

Stvarno, ovo je album koji me gotovo ničim nije, makar i u najmanjim količinama, muzički zadovoljio. Nešto kao da sam se tuširao u mlakoj vodi. Ipak, u svakom slučaju, mogli bi se oko njega malo ‘pomučiti’ ljubitelji Savatagea ili Balance Of Powera. Možda će oni naći više razloga za zadovoljstvo od mene.