Ovako je Ziggy nekad svirao gitaru

Iako snimljen prije više od trideset godina, snimka Bowieva koncerta iz kalifornijskog Santa Monica Civic Centra u jeku njegove Ziggy Stardust inkarnacije i danas zvuči moderno i istodobno otkriva i nagovještava umjetnika koji će se profilirati u jednog od najutjecajnijih glazbenika uopće.

Sa svega nekoliko albuma iza sebe, uz zvučnu podršku pratećeg sastava The Spiders From Mars, s narančasto obojanom kosom i ženskom odjećom koju u to vrijeme prakticira odijevati, rock kameleon David Bowie 20. listopada 1972. održava koncert u Santa Monica Civic Centru.

Dvadesetpetogodišnji Bowie je Ziggy Stardust, utjelovljenje androgene, biseksualne rock zvijezde s drugog planeta. Početkom iste godine u intervjuu časopisu Melody Maker se javno deklarirao kao homoseksualac, pod snažnim je utjecajem Bolanovskog glam-rocka a nastupe mu krasi glam-art-rock teatralnost.

Već više od dvadeset godina dostupan samo kao bootleg izdanje, “Live Santa Monica ’72” nedavno je napokon doživio i svoje službeno izdanje. Ovaj live album je trajni dokument neporecive vrijednosti na koji se Bowie može pozvati u bilo kojem trenutku kad njegova glazbena kvalitativnost bude dovedena u pitanje, kao što to u posljednje vrijeme biva.

Live album predstavlja maštovitog, talentiranog, buntovnog i provokativnog mladog glazbenika, kao i jedan od njegovih najboljih live albuma uopće koji po svojoj kvalitativnosti daleko premašuje slabe kasnije uživo snimljene uratke poput albuma “David Live” (1974.) i “Stage” (1978.).

Sedamdesetšestominutni uživo snimljen materijal ustvari je snimka radijskog prijenosa samog koncerta, na kojem Bowie izvodi većinom vlastite autorske pjesme s albuma “Hunky Dory” iz 1974. (“Changes“, “Life On Mars?“, “Andy Warhol“, “Queen Bitch“) i albuma “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars” (“Rock ‘n’ Roll Suicide”, “Suffragete City”, “Ziggy Stardust“,”Hang On To Yourself“, “Five Years“) snimljenog pred kraj iste godine.

Na set listi svoje su mjesto pronašle i poznata “Space Oddity” (koja je kao singl bila jedna od njegovih dotad najpoznatijih pjesama čiji je uspjeh samog glazbenika i zaintrigirao za daljnje bavljenje glazbom), friško napisana “The Jean Genie“, ali i obrada Reedove “Waiting For The Man“.

Ziggy Stardustom Bowie je osvojio Veliku Britaniju, a Santa Monica je njegov pokušaj osvajanja Amerike. No, ne funkcionira baš sve na ovom koncertu besprijekorno.

Pritom strše ne pretjerano zanimljiva recitacija Brelove “My Death” i predugačka, gotovo jedanaestminutna “The Width Of A Circle“. No, nekoliko posljednjih izvedbi, poput energične “Suffragete City” i završne, trijumfalne “Rock ‘n’ Roll Suicide“, ipak dokazuju da se radi o njegovom ponajboljem uživo snimljenom albumu.

Obol albumu, osim samog Bowiea, dali su i izvrsni The Spiders From Mars, pogotovo njegov tadašnji gitarist, poznati glam rock glazbenik, pokojni Mick Ronston.

Kao svestrani umjetnik Bowie nikad nije svu pažnju pridavao samo auditivnom dijelu svojeg umjetničkog izričaja, već mu je i vizualna komponenta oduvijek bila podjednako važna (umjetnik se, između ostalog, okušao i u slikarstvu, fotografiji i glumi). Ovaj materijal, snimljen u jeku njegove inkarnacije u personu ekscentričnog i nadasve drukčijeg Ziggya Stardusta, posve je zanemario – ali ne u pejorativnom smislu – teatralnu komponentu njegovog nastupa, stavljajući naglasak prvenstveno na Bowiea kao glazbenika po čemu je on prvenstveno i poznat.

Kroz sedamnaest izvedenih pjesama žanrovski se miješaju pop, glam, hard, prog i art-rock, a Bowiev album “Live Santa Monica ’72” je ogledni primjerak glazbe i kvalitete Davida Boweia, ‘bowiefilima’ nezaobilazan, a svima drugima i više nego preporučljiv.