Ovako bi The Strokesi zvučali u dance revoluciji!

    2866

    Julian Casablancas

    Phrazes For The Young

    Datum izdanja: 03.11.2009.

    Izdavač: Cult Records / Menart

    Žanr: Elektronika, Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Out of the Blue
    2. Left & Right in the Dark
    3. 11th Dimension
    4. 4 Chords of the Apocalypse
    5. Ludlow St.
    6. River of Brake Lights
    7. Glass
    8. Tourist

    The Strokes su prije desetak godina promrdali (indie) rock scenu sa svojim stavom, zvukom i prvijencem kao malo tko u to vrijeme. Bili su potpuno netipičan bend, skup bogataških dečkića koji su uzeli sve najbolje od rocka i punka zadnjih 40-ak godina i pomiješali u garažni zvuk na albumu “Is This It”. I to je bilo to, legenda je rođena.

    Godine su prolazile, novinari su počeli sumnjati u njih, mnogi se zaklinju da je spomenuti album precijenjen, ali kako to može biti kada se nakon toga povukla cijela plejada malih bendova koja i dan danas hara, počevši od već bivših The Libertinesa, pa do aktualnih tipa Franz Ferdinand ili Arctic Monkeys.

    Jedna od glavnih uzdanica u petorci The Strokesa je karizmatični frontmen Julian Casablancas, momak koji se ne libi ‘pofajtati’ s diskografima, ako smatra da je bend ili on zakinut, momak koji voli pomagati skoro svakom tko ga pozove (između ostalih surađivao s Queens of the Stone Age, The Lonely Island, Danger Mouseom, N.E.R.D, Santigold…), momak koji ima karakterističan vokal koji miješa pjevanje i recitiranje na soul način, momak koji se u desetak godina iskušao gotovo u svakom žanru, momak koji je sposoban napisati veliku pjesmu…

    Budući da su The Strokesi u hijatusu već nekoliko godina u iščekivanju kada će se svima poklopiti termin kada su slobodni pa da mogu raditi na četvrtom album, Julian se ugledao na Alberta Hammonda Jr.-a, Nikolaija Fraiturea i Fabrizija Morettija pa je i on izdao solo album. U usporedbi s drugima, on se najviše odmakao od zvuka The Strokesa pa je već samim time “Phrazes For The Young” dobio na draži.

    Muziku podržava

    Mana albuma “Phrazes For The Young” vidljiva na prvu je to što album ima samo 8 pjesama, ali kada ga se počne preslušavati, brzo se zaboravlja da mu nedostaju barem dvije pjesme. Već prvim tonovima Julian pokazuje da se nabrijao na elektroniku i synth-pop te da je to smjer kojim će krenuti tijekom putovanja kroz “Phrazes For The Young”.

    Casablancas je očito najviše nabrijan na ’70-e. i ’80-e. prošlog stoljeća i teško bi bilo iščitati sve utjecaje koji ga vode na ovom albumu jer su stvarno raznoliki. Jasno se vidi da u nekim pjesmama dinamikom vuče na one koji su većinom utjecali i na The Strokese, ali ovdje ima i New Ordera, Van Halena i sličnih što daje mnogo veću paletu kolaža melodija. Da bi upotpunio sliku o glazbi, moram napomenuti da se osjeća i doza klasične glazbe, nešto slično kako i Muse ukomponiravaju staro u vrlo moderni pop-rock zvuk.

    Njegova tekstualna inspiracija je gotovo uvijek bila na visokom nivou pa tako i ovdje sve itekako drži vodu, stihovi pogađaju svojom iskrenošću jer su potpuno precizni i britki, pokazuju ga točno onakvim kakav je u stvarnosti (najbolji primjer bili bi stihovi iz uvodne “Out Of The Blue“: ”And the ones that I made pay were never the ones who deserved it / Those who helped along the way I smacked them as I thanked them / Yes I know I’m going to hell in a leather jacket / At least I’ll be in another world whilst your pissing on my casket‘). Išao u pakao ili ne, važno je otići sa stilom, a stila na ovom albumu itekako ima.

    Baš u toj pjesmi (“Out Of The Blue”) Casablancas zvuči kao The Strokesi na opasnom tripu, kao da su se nakljukali speeda i briju neku svoju spiku, s jakim synthovima i brzim ritmom koji se tek povremeno obogaćuje gitarskim dionicama kojima se tek malo ubija elektronska podloga.

    Na posljednjem albumu Keana, vidjelo se da oni pokušavaju osvježiti zvuk ’80-ih. s nizom synthova koji su tamo često znali ispasti blijedo, dok se s gotovo istim motivima Casablancas poigrao na “Left & Right In The Dark” koja zvuči kao iz najboljih dana Duran Duran ili Spandau Balleta s time da je, naravno, skladbi nadodao pravu mušku rock energiju, a ne onu ‘ženskastu’ kojom su Simon Le Bon i Tony Hadley barili komade.

    Prošle su tek dvije pjesme i jednostavno te album povlači na daljnje preslušavanje jer sve teče u jednom dahu, pa tako dolazimo i do najavnog singla “11th Dimension” koji nas poziva na disco podije i ples u stilu Johna Travolte i “Groznice subotnje večeri”.

    I tada, kada te album potpuno nabrije, dolaze možda i najupečatljivije pjesme s albuma. “4 Chords Of The Apocalypse” je soulizirana balada u kojoj Casablancas zaziva duh Marvina Gayea i to toliko snažno da bi mu se spomenuta legenda najradije pridružila da je još uvijek živa.

    Do nje je i “Ludlow St.“, pijani gotovo country komad u kojem ima dosta prizvuka Shanea McGowana i The Poguesa, ali uz jedan vrlo moderan pristup u kojem sama interpretacija dolazi u prvi plan, a jedna od niti vodilje pjesme je stih ”I surrendered my ego, you fed yours. All my fantasies died when you said yours”.

    S “River Of Brakelights” se ponovno vraća nabrijanim temama s mnoštvom hibridnog zvuka kojeg je podosta teško opisati u nekoliko riječi, “Glass” bi se djelomično moglo usporediti s TV on the Radio kada bi se oni okušali u eksperimentiranju pop synth-popa, dok posljednja “Tourist” zvuči kao anarho-blues pomiješan sa srednjovjekovnom glazbom i elektronikom 21. stoljeća, pa samim ovakvim grubim opisom ukazuje da se radi o vrlo interesantnoj skladbi.

    Čekajući novi album The Strokesa koji bi trebao biti vani okvirno tijekom sljedeće godine, dobili smo pet albuma od koji su svi barem dobri, ako ne i više od toga. U prvu ruku ta konstatacija ide za ovaj album koji je najposebniji od svih solo-projekata članova The Strokesa jer je zamiješana pravim začinima, iako je sigurno prekratak što ga udaljava od pravog malog remek-djela.

    Od uvoda do kraja albuma Julian Casablancas pokazuje koliki su mu potencijali te da njegova inspiracija nije nužno rockerska, već da se odlično snalazi i u drugim, dosad manje istraženim žanrovima. Kolaboracije sa Santigold, Danger Mouseom, N.E.R.D.-om i The Lonely Islandsima su mu ukazale da se može nositi s elektronikom te je tom prigodom bio, osim učitelj, i jako dobar učenik pa je zato sada znao dobro ‘zamijesiti’ svoj “Phrazes For The Young” koji se možda očekivao i mnogo ranije, a ne tek nakon svih albuma kolega iz benda.

    Iako mi se nikad nisu svidjele pretjerano ’80-e., baš iz tog razloga što se tamo koristilo previše synthova pa je sva glazba izgubila na energiji, ali ova godina mi je donijela i malu prekretnicu u toj tezi, budući da su neki od najboljih albuma u tekućoj godini inspirirani tom dekadom i tim zvukom, a tu mislim ponajviše na ovaj album, a potom i albume Yeah Yeah Yeahs, Noisettes, Phoenix

    Svatko tko je dosad volio The Strokese i milozvučni Julesov vokal, mora testirati ovaj album, a vjerujem da će se mnogi i zaraziti bolešću zvanom “Phrazes For The Young” jer bolje da boluješ od dobre glazbe nego od gripe, bilo obične ili ptičje ili svinjske ili ‘štojaznamkakve’…

    Muziku podržava