Ovakav Nightwish bi opet vrijedilo vidjeti

    2140

    Nightwish

    Showtime, Storytime

    dvd

    Datum izdanja: 29.11.2013.

    Izdavač: Nuclear Blast

    Žanr: Power Metal, Symphonic Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Dark Chest of Wonders
    2. Wish I Had an Angel
    3. She Is My Sin
    4. Ghost River
    5. Ever Dream
    6. Storytime
    7. I Want My Tears Back
    8. Nemo
    9. Last of the Wilds
    10. Bless the Child
    11. Romanticide
    12. Amaranth
    13. Ghost Love Score
    14. Song of Myself
    15. Last Ride of the Day
    16. Outro (Imaginaerum)
    17. I Want My Tears Back (Live at Hartwall Arena – Music video)
    18. Ghost Love Score (Live in Buenos Aires – Music video)
    1. Dark Chest of Wonders
    2. Wish I Had an Angel
    3. She Is My Sin
    4. Ghost River
    5. Ever Dream
    6. Storytime
    7. I Want My Tears Back
    8. Nemo
    9. Last of the Wilds
    1. Bless the Child
    2. Romanticide
    3. Amaranth
    4. Ghost Love Score
    5. Song of Myself
    6. Last Ride of the Day
    7. Outro (Imaginaerum)

    Posljednjih osam godina za Nightwish je prošlo izuzetno burno i vrtložasto, ali i najuspješnije mu je razdoblje postojanja, u kojem su se događale stvari koje su se često razilazile i zadirale u totalno oprečne strane.

    Idila koja očito to nije bila raspršila se krajem 2005. nakon što je iz
    benda otpuštena Tarja, pa se iza toga u relativnom miru, bez pjevačice,
    spremao novi album.

    A kada je 2007. za “Dark Passion Play” potvrđena Šveđanka Anette Olzon, brojni su fanovi izrazili javno nezadovoljstvo takvim profilom pjevačice. Usprkos tome, popularnost Nightwisha penjala se do neslućenih visina, koncerti su se počeli sve više rasprodavati, tiraži izdanja brojali se u milijunima, a zaluđenost bendom proširila na sve strane svijeta. Sve je to skupa išlo jako dobro, kotač uspjeha se vrtio sve brže i brže, otišlo se i korak dalje, nakon “Imaginaerum” albuma snimio se i film, pa je na red došla još jedna turneja, koja je nagovještavala da će po svim parametrima nadmašiti prethodnu, da bi negdje na njezina pola puta opet – puklo. Anette je krajem rujna 2012. završila u bolnici, nije se znao točan razlog zašto niti pak koliko će sve to dugo potrajati, čak je jedan koncert održan s back pjevačicama Kamelota. Da bi praktički u jednom dan(h)u Anette dobila otpusnicu iz benda, a privremenu ulaznicu Floor Jansen iz ReVampa. Tada je sve to izgledalo izuzetno zanimljivo, napeto, s puno neizvjesnosti, nekima čak i namješteno, no do detalja se nije moglo doći. Sada jeste, ali na taj ćemo se period, vratiti kasnije, usko je vezan uz ovo izdanje i u cijelosti otkriva sve, čak bi rekli dramatične okolnosti druge promjene pjevačice.No bilo kako bilo, Floor je uskočila u sjedalo i vrlo brzo se pokazala kao najbolje rješenje koje se moglo pronaći u tako kratkom roku. S Floor je Nightwish opet počeo izgledati i zvučati kao metal bend i vrlo brzo je (opet) postalo jasno da je Nightwish profil bend koji za ‘šefa’ mora imati prvoklasnu pjevačicu. Žena bombastičnog glasa i stasa s urođenim karakteristikama liderice, koja preferira moćno metal pjevanje, ali se bez problema može transformirati na razinu popa, rocka ili dignuti vokale u zahtjevne visine opernog pjevanja, u rekordnom se roku nametnula kao nova ‘frontwoman’. Nešto što je Nightwish isprofilirao, a izgubio odlaskom Tarje.

    Anette je ‘lutala’ između imidža ‘klošarice’, preko mlade nadobudne manekenke, do uglađene dame u ozbiljnim godinama i za razliku od graciozne dame Tarje, nije se uspjela nametnuti niti kao novi lider, a niti baš kao vokal vrijedan dubljeg i jačeg respekta. Floor je svestrana pjevačica, baš kako ju je opisao Oliver iz Kamelota, i iako se jasno čuju početni problemi s tonalitetima, osjeća se da se jednako dobro može ‘nositi’ s Tarjinim opernim stilom i s pristupačnijim, laganijim i manje zahtjevnim pjesmama Olzon ere.

    Muziku podržava

    Također, impresionira svojim scenskim nastupom, drastično diže dramatičarski ugođaj, lako prenosi i prima energiju, iz nevine djevojke pretvara se u vatrenu dominu, unoseći u pjesme siroviju energiju, te na taj način daje puno tvrđu podlogu za Marcove manijakalno/histerične povike, ali i ‘podilazi’ njegovom smislu za humor i održavanje opuštenije atmosfere. Lako moguće da su Tuomas i Nightwish napokon pronašli vokal koji u potpunosti odgovara njihovim vizijama, jer Floor u bend s jedne strane vraća opernu bombastičnost, a s druge svojim metalnim pristupom daje na kompaktnosti, uvjerljivosti i moći. Upravo su njezini vokali ‘povukli’ za sobom kompletne metalne instrumentalije, od bučnijeg, razornijeg i razboritijeg bubnja, preko britkijih gitara, osjetno dubljih, distorzivnijih baseva i pompoznijih klavijatura, sve do krasnih folky melodija, pa se dobio i raskošniji zvuk. Iako se katkad osjeća vokalno-instrumentalna disharmonija (“I Want My Tears Back”), nedvojbeno je da je ovo neki novi-stari, gromovit, strastven, dramatičan i metalni Nightwish.

    Nightwish je na “Imaginaerum World Touru”, koji je trajao 572 dana, održao 104 koncerta u 34 zemlje pred oko 1,5 milijun ljudi, a jedan od centralnih bio je Wacken 2013, snimljen za potrebe još jednog live izdanja. Bio je to ujedno i jedan od posljednjih koncerata turneje na kojem se pred 80-ak tisuća uvijek raspoloženih, ali i zahtjevnih metalaca trebalo pokazati što sve to može ovaj Nightwish. Izuzmemo li još uvijek nedovoljnu uvježbanost, koja za posljedicu ima minimalnu vokalnu dezorijentaciju i povremeni instrumentalni nesklad, može dosta puno. Može, recimo, opet biti headliner na velikim metal festivalima. To se pokazuje već s prvim tonovima, kada svirka počinje s praskom, a bend se ‘probija’ kroz specijalne efekte iz kojih ‘izranja’ “Dark Chest of Wonders”.

    Set-lista je obuhvatila neke najveće zgoditke Tarjine, neke Anettine faze, a evidentno je da su se izbjegavale hit balade, poput “The Crow, The Owl and The Dove”, “The Islander” ili “Sleeping Sun” i epovi u stilu “The Poet and The Pendulum”. Zato je ponuđen poprilično odmjeren presjek pjesama od albuma “Wishmaster” pa do “Imaginaerum”.

    Zanimljivo je da najviše pjesama, osim s aktualnog albuma, dolazi s “Once”, i to one čvršćeg, da ne kažemo baš metalnijeg karaktera (“Dark Chest Of Wonders”, “Wish I Had An Angel” ili “Romanticide”), u kojima je Floor pokazala da se s njima nosi s lakoćom i ‘riješila’ ih bolje nego one koje se čine protočnijim (“Ever Dream”, “Nemo”, “Amaranth”), gdje se baš i nije proslavila. Za razliku od “Storytime”, koju je učinila puno prihvatljivijom od originala. Šteta da se nije potegnulo još više u prošlost, pa osim “She Is My Sin” izvukla još koja od ranijih Tarjinih aseva.

    No s druge strane, možda i nije trebalo, jer ipak treba proći vremena da se privikne na verzije tih pjesama s više metal, a manje operatic pjevanja, manje soprana u vokalnim segmentima, a i za sada ovo ne zvuči više od prosječnog. Koncert kojeg prelama sjajni instrumental “Last Of The Wilds” ukrašen naglašenim Troyevim folk melodijama, u svom drugom dijelu ima nekoliko, uvjetno rečeno, težih pjesama (“Bless The Child”, “Ghost Love Score” ili “Song Of Myself”) za koje bi rekli da su puno bolje prezentirane i od publike prihvaćene, nego neki spomenuti hitovi. Publike u Wackenu za koju se nema puno toga za reći.

    Jedna do najboljih, koja je svaki koncert sposobna pretvoriti u glazbeni spektakl. Sound, slika i kutevi kvalitetno su odrađeni, na način da se i za ovaj koncert može reći da je vjerodostojno prenesen sa stagea na nosač zvuka i da se moguće u potpunsoti uživjeti u događaj s određenim povijesnim odmakom. Osim koncerta u Wackenu, održanog 3. kolovoza 2013., prvi DVD sadrži i live snimke pjesama “I Want My Tears Back” iz Helsinkija, u kojem su se instrumentalije dosta gadno ‘razišle’ pred sam završni dio pjesme, nakon solo dijelova, te “Ghost Love Score” iz Buenos Airesa, kojem je minus zvuk. Te dvije stvari nema na duplom audio izdanju, koje nudi samo koncert iz Wackena, a ne bi bilo šteta da ih nema niti na DVD-u.

    A drugi DVD, koji je prvotno zamišljen kao dokumentarac s turneje, izvorno postavljen da bude jednostavna kronika, a na kraju ispao poprilično dramatičan, svojim nazivom “Please Learn The Setlist in 48 Hours” jasno aludira na glavni dio sadržaja. Ne na cijeli, čak i ne na veći dio, ali na onaj najznačajniji, to svakako da. Toliko je, naime, imala vremena Floor da odabere i nauči pjesme tijekom američkog dijela turneje, nakon što je prihvatila ponudu da preuzme vokale u bendu.

    Na početku je pisana obavijest kako je bivša pjevačica insistirala da je se u ovom dokumentarcu ne čuje niti ne vidi, a vezano na okolnosti koje su dovele do odlaska iz benda, pa je tako nema u kadrova koju su snimljeni do početka listopada 2012. Njezin je odlazak, u biti, doveo i do najzanimljivjeg dijela ovog dokumentarca, jer da toga nema, bio bi to tek klasičan, dosadan “On The Road” filmić, namijenjen ponajviše fanovima benda.

    Ovako je početak, nakon kratke poduke o ljudskoj evoluciji, negdje ‘u sredini’, kada počinju problemi, oni s Anettinim odlaskom u bolnicu, što je izrodilo simpatičnu situaciju. Naime, Tuomas i Troy su izašli pred ispunjenu dvoranu u Denveru i rekli publici što se dogodilo, te predložili da se koncert održi s Elize i Alissom, pratećim pjevačicama Kamelota, s kojim je Nightwish bio na turneji i zamolili publiku da i ona pomogne svojim pjevanjem i potporom tijekom koncerta. Prijedlog je prihvaćen i tada stižu kadrovi užurbanih priprema u backstageu, odabira pjesama, printanja tekstova i priprema punih neizvjesnosti oko izgleda nastupa, kojeg su Elize i Alissa na kraju, uz pomoć tekstova na papiru koje su držale u ruci, ipak uspješno privele kraju.

    Uslijedio je razlaz s Anette, dolazak Floor i novi problemi. Odabir 15 pjesama i učenje njihovih tekstova, za što je imala dva dana(!). I tu je pokazala da je pun pogodak za bend, jer je prvi koncert, u Seattleu, nakon što su je svi redom hrabrili i bodrili, odradila i više nego zadovoljavajuće. Tu se mogu vidjeti kadrovi za koje bi neki neposredno po nastajanju dali ‘pola života’, koji u biti pokazuju kako je nastajao ovaj sadašnji, podosta drugačiji Nightwish. Ostali dio DVD-a manje je zanimljiv, više onako uobičajen, kadrovi s koncerata i nekih gradova u kojima su bili nastupi, pa interviewi i slično, plus turnir u hokeju i zabavna “Christmas Song For A Lonely Documentarist” posvećena Villeu Lipiainenu. I da, pripovijedanje je uglavnom na finskom, tako da većina mora odmah uključiti titlovanje na engleskom.

    Ovo je izdanje vjerojatno vratilo Nightwish u centar metalnih događanja. Na njemu i zbog njega se osjeća bolja atmosfera u i oko benda, pogodnija za mnoge koji su ga zbog totalne komercijalizacije davno napustili, a rasli zajedno s njim i praktički ga stvorili. Zbog svega toga, “Showtime, Storytime” je odličan početak za Floor Jansen s Nightwish i obrnuto.

    Pokazao je da Nightwish s Floor Jansen ima budućnost, dapače, da ima veliki zajednički potencijal. I dokazao da je bend u kratkom vremenu uspio dobiti najbolju moguću pjevačicu i više je nego ohrabrujući i obećavajući start koji navodi na špekulacije da bi sljedeći studijski album mogao biti jako, jako zanimljiv. Naravno, nakon svega ovoga nije nikakvo iznenađenje što su u međuvremenu i Floor i Troy potvrđeni kao stalni članovi benda. Sada, takav Nightwish je bend kojeg bi bilo itekako zanimljivo opet vidjeti.

    Muziku podržava