Ovaj put ih je vjera rastrojila, a smrt ujedinila

    2321

    Paradise Lost

    Faith Divides Us - Death Unites Us

    Datum izdanja: 28.09.2009.

    Izdavač: Century Media

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. As Horizons End
    2. I Remain
    3. First Light
    4. Frailty
    5. Faith Divides Us, Death Unites Us
    6. The Rise Of Denial
    7. Living With Scars
    8. Last Regret
    9. Universal Dream
    10. In Truth

    Uopće biti na okupu više od 20 godina nije baš lagan posao pa čak i ako vam tijekom karijere fanovi spočitavaju neke radikalne promjene i eksperimente – zaslužujete totalni respekt. Paradise Lost je tijekom ta dva desetljeća snimio i odlične i tako-tako albume. S “Faith Divides Us – Death Unites Us” dokazuju da su još ovdje i da su snimili najbolji album u proteklih desetak godina.

    Album je obuhvatio sve ono što se s njima povezuje. Malo su gothic u stilu starih albuma, pa su malo brzi, pa su spori, pa su žestoki, a depresija i epske mračne melodije provlače se konstantno. Ta kombinacija donijela je nekoliko stvari koje će s punim pravom jednog dana biti udarne na nekakvim best of-ovima.

    Upravo naslovna stvar i prvi singl “Faith Divides Us – Death Unites Us” s odličnim spotom predstavlja jednu ultra himnu spore, mračne depresije u metalu. Suprotno tome, npr. mogle bi se naći stvari “The Rise Of Denial” koju su prozvali povratkom korijenima i totalno zanimljiva “Frailty” s propelerskim duplim basom. Stvari koje pokazuju totalni odmak od onih popastičnih lutanja i Holmesovog više darkerskog nego žestokog pjevanja.

    Ono što album čini jakim nisu samo ti singlovi, jer i sam početak albuma dokazuje da su jako koncentrirani i samouvjereni. “As Horizons End” i “I Remain” obje imaju aduta u melodičnim refrenima i lakšim i sporijim interludeom pred kraj pjesme.

    Muziku podržava

    Ne treba dirati u “Icon” i “Draconian Times”, ali uspoređujući novi album s “Hostom”, “One Second” ili “Believe In Nothing” ispada da su dečki gnjevni i spremni na svašta. Čak su u ruke, po prvi puta u karijeri, uzeli 7-žičane gitare, a promijenili su bubnjara (što je jedina konstantna promjena u njihovoj postavi) i uzeli Adrian Erlandssona (At The Gates, Cradle of Filth, Brujeria).

    Nakon “In Requiem” ovaj album nije baš nikakva revolucija, već samo usavršavanje komercijalno pristupačne gothic metal muzike. Riffovi su i dalje tu, melodije su jače nego ikada, riječi beznadne, a sva žestina koju posjeduju uvijek je tu da se bori na strani smislene pjesme. Lijepo, mračno, atmosferično i melodično.

    Muziku podržava