Ova ženska radila je puno bolje stvari

    3145

    Skin

    Fake Chemical State

    Datum izdanja: 20.03.2006.

    Izdavač: V2 / Dallas Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Alone In My Room
    2. She’s On
    3. Movin’
    4. Just Let The Sun In
    5. Purple
    6. Don’t Need A Reason
    7. Nothing But
    8. Take On Me
    9. Fooling Yourself
    10. Falling For You

    Već je zbilja dugo prošlo od kada su pokopani neprežaljeni Skunk Anansie. Ta njihova posebna energija, odlične pjesme i 4 milijuna prodanih albuma po Europi priskrbili su im puno epiteta. Ipak, ostaje činjenica da bi taj bend bez njihove pjevačice bio samo još jedan bend koji, iako jako dobar, vjerojatno ne bi privukao toliko pažnje i zanimanja. Skin je svojim glasom i stasom vukla bend i očito se nekako svega i zasitila.

    Kaže kako je u Skunk Anansie pisala riječi o cijelom svijetu, a da u svojim solo albumima preispituje samu sebe i drži se osobnih razmišljanja.

    Prvi album “Fleshwounds” bio je dosta mračan i nekako je bio logičan nastavak na Skunk Anansie ostavštinu, a na ovom novom albumu, Skin se je nekako više okrenula tom garage stilu. Energičniji i prljaviji album sigurno je marketinški potez da se ubaci na vlak koji se vidi kada pogledamo tko je radio s njom kao producent. To je Gordon Raphael koji je poznat po radu sa The Strokes, pa bi njen potpuni uspjeh vjerojatno bio upotpunjen da na kraj svog imena stavi taj sveprisutni ‘s’ pa da upotpuni listu sa The Hives, The Strokes, The Vines, Yeah Yeah Yeahs, The White Stripes, Arctic Monkeys i ostalih ‘s bendova’.

    “Radi se o vrlo prljavom, garažnom albumu. Za razliku od prethodnika koji je bio dosta mračan, pjesme su puno glasnije i puno agresivnije, no istovremeno i pozitivnije. To je preslika onoga kako se osjećam u ovom trenutku” rekla je Skin o albumu, a početak albuma definitivno joj daje to za pravo. Prvi singl i prva pjesma s albuma “Alone In My Room“, zajedno sa “She’s On” su punkerski prljave i zabavne pjesmice s kojima je očito izgubila dosta energije. To kažem zato jer je daljnji dio albuma daleko od prljavog, garažnog i žestokog.

    Muziku podržava

    Movin’” u stilu nekakvih The Smashing Pumpkins i drugi singl “Just Let The Sun In” podsjećaju na “Post Orgasmic Chill” eru i opet se vraća onaj njezin anđeoski vokal. “Purple” i totalno mrtva i depresivna “Nothing But” s riječima: “I feel nothing but ocean of love and forgiveness for you and your sweet girl, please ignore the particular way I smile, take no notice of the blood on the lip I bite” pokazuju da nije sve tako pozitivno i da ipak još uvijek voli taj mračniji i lakši stil. Naravno, ta činjenica nije loša i u njoj se može naći nešto od onoga što nam je falilo od Skunk Anansie pjesama.

    Kraj albuma je opet malo probuđen, pa instrumentalno zanimljiva i razigrana “Take On Me” i “Fooling Yourself” vraćaju malo stvar na početak, ali ipak nisu ni približno glasne kao uvod albuma, da bi zadnja “Falling For You” opet sve stišala i od albuma napravila nekakvu valovitu cjelinu.

    Gore, dolje, gore, dolje. Igrala se Skin s nama, i nije postigla nešto spektuakularno. Ne isplati se plakati za njenim bivšim bendom, ali ostaje tuga da ona sama ipak nikad neće iskočiti iznad svih i napraviti album vrijedan kojekakvih nagrada i priznanja. Punk-rock zvuk nije joj stran, ali definitivno je bolje kad se primi pisanja textova i prepusti se onome što joj ipak najbolje ide.

    To su malo mračnije pjesme, koje je svojevremeno jako dobro spojila sa svojom energijom i snagom. Ovako, ostala je negdje na sredini. Jedna pjesma ovakva, jedna onakva, sve skupa – ‘tak-tak’.

    Muziku podržava