Ostvareno proročanstvo?!

Jedan od najutjecajnijih i, za mene, jedan od najboljih metal bendova, Judas Priest, koji je svoju najveću slavu ‘konzumirao’ kroz 80-e godine prošlog stoljeća, napokon je objavio studijski album. Kažem napokon, jer se dugo najavljivao, dugo komponirao, dugo snimao (skoro dvije godine), i sada je eto tu, pred i s nama.

Kada se Rob Halford 2003. godine vratio u bend, bio sam oduševljen i jedva čekao novi album. On, “Angel of Retribution“, stigao je dvije godine kasnije, i nije mi baš opravdao očekivanja, jer bio je dosta ispod renomea Judas Priesta. Ipak, možda malo bolji od svojih prethodnika “Jugulator” (1997.) i “Demolition” (2001.), na kojima je za vokalima bio Tim “Ripper” Owens.

Odličan pjevač, ali ‘breme’ Roba Halforda ipak mu je bilo preteško za nositi. Čak i pod uvjetom da su ti albumi genijalni, teško da bi bili prihvaćeniji (oprostite, ali moram se prisjetiti slučaja Blazea Bayleya).

Rob je ipak zaštitni znak benda, a i sjena “Painkillera” (1990.) toliko se nadvila nad tadašnji rad benda, da su ta ostvarenja skoro pa bila muzičko ‘samoubojstvo’, mada su i ona imala svijetlih trenutaka, pogotovo pitamo li mlađe fanove. No dogodilo se što se dogodilo, izašao je i spomenuti “Angel of Retribution“, a nakon njega je pala konačna odluka da se izrealizira ranija ideja i komponira prvi konceptualni album u gotovo četrdesetogodišnjoj karijeri.

I to ne s bilo kakvim konceptom, već onim vezanim uz život, odnosno djela famoznog francuskog liječnika i još famoznijeg proroka Michela de Nostredamea (1503.-1566.), poznatijeg kao Nostradamus. Ova manje kontroverzna, više genijalna osoba bavila se (i) proricanjem, a najpoznatija knjiga, “Proročanstva” (1557.), još je i dan danas najuglednije i najprodavanije djelo te tematike.

Njegov je život obilovao ne baš ugodnim događajima, a svakako najtužniji su mu smrt prve žene i dvoje djece od pošasti tog vremena, kuge (1534.). Od čega ih niti on, liječnik (doktorirao medicinu na Universitetu u Montpellieru) nije mogao spasiti. Usto, obitelj preminule supruge tužila ga je radi povrata miraza, da bi kasnije bio optužen i za herezu, pa je ‘lutao’ po Italiji, no ipak se vratio u Francusku.

To ga je sve dodatno pogodilo. Zato se ‘bacio’ na ono po čemu će najviše biti upamćen – pisanim, proročanskim djelima. Najzanimljivije je istaknuti, što je dobro poznato, da su se mnoge njegove tvrdnje, odnosno proročanstva, obistinile kasnije kroz povijest (hvala Bogu, ne baš sve). Čak je i svoju smrt točno predvidio, a knjiga “Predviđanja” iz 1554. smatra se njegovim nadahnućem za spomenuta “Proročanstva”.

Svoja proročanstva, od njegova doba do kraja svijeta, bilježio je na papir, sve je to kasnije uobličeno u knjige, manji dio za vrijeme njegova života, veći kasnije, koje su izlazile, izlaze, a i izlazit će dugo. A sada je već prošlo skoro četiri i pol stoljeća od njegove smrti. Ukratko, vrlo zanimljiva osoba, skoro pa idealna za stvaranje konceptualnog albuma.

Evo ja sam od ovog albuma izvukao već jednu korist – ponovno i dodatno se educirao o ovom velikanu svjetske povijesti. Ne i u potpunosti, što ne znači da se neću jače potruditi. Slučajno ili ne, “Nostradamus“, koji je, mislim onaj ‘originalni’, živio u 16. stoljeću, naziv je 16. studijskog albuma u dugoj karijeri ovog benda.

Osim toga, jedini je dvostruki, samim tim i najdugotrajniji, jer ga ima skoro 103 minute. Ove detalje navodim prije konkretnijeg opisa da bi se svi koji ga nisu čuli mogli pripremiti i uzeti dovoljno vremena, volje i koncentracije. I sve to neće biti uzaludno, obzirom da je ovo jako dobar album.

Što se tiče stilskog izričaja, ovo je izdanje, očekivano, nešto drukčije od onih na kakva smo do sada navikli. Pa bi se tako moglo reći da je “Nostradamus” spoj Judas Priestovih melodija, s elementima epic i symphonic metala, i jakim utjecajem progressiva.

Da Judas Priest ne svira skoro 40 godina i da mu je ovo debitantski album, mnogi bi ga vjerojatno svrstavali u kategoriju ‘fantasy metala’, uz bok Blind Guardianu, Rhapsody Of Fire, ili recimo, Kamelotu, što u krajnjem slučaju i ne bi bilo prepogrešno.

No ipak, ovo je prvenstveno Judas Priest album, doduše, nešto drukčiji, neki će reći eksperimentalniji, a ako i je eksperimentalan, onda je puno bolje napravljen nego ‘glam slučaj’ “Turbo” iz 1986. godine. Tako ispada da je “Nostradamus” – konačno – još jedan vrhunski album Judas Priesta, stigao nakon dugih 18 godina i, opet ističem, izvanrednog “Painkillera”.

Usprkos mojoj tvrdnji, pretpostavljam da dio metal publike neće zadovoljiti ovo izdanje, te će zavladati podijeljena mišljenja. Ponajprije zbog već spomenutih dodataka, odnosno umetanje nekih elemenata do sada netipičnih za ovaj bend.

Srećom, za razliku od nekih velikih imena metal scene, posebice sramotno/smiješnog ‘slučaja St. Anger’, ovdje se ipak radi o daleko pozitivnoj i logičnijoj promjeni. Bolje možda reći progresiji.

Odnosno, po meni, obogaćivanju već provjerene formule, koja nikako nije, kao u navedenom slučaju, dovela u pitanje legitimitet i odstupanje od samog sebe, vlastitih uvjerenja, guranja u neke šljam trendove, već čisto nadograđivanje stila. Ovo navodim iz razloga da pokušam dočarati da se Judas Priesti nisu previše promijenili.

Da je tome tako, uvijek treba spomenuti jedinstveno Robovo pjevanje, koji je apsolutni lider cjelokupnog materijala. Naravno, s obzirom na jak angažman klavijatura (Don Airey (Deep Purple), piana, akustičnih gitara, ili općenito orkestralno/sympho aranžmana (Pete Whitfield, gudački dijelovi), jasno je da ima manje hevijaneriziranih gitara, bilo riffovskog ili solističkog izražavanja.

Ali doista nešto manje, ne puno, a i njihov je sound dijelom malo približen cjelokupnoj formi. No muzički koncept takvo nešto, mislim na dolidersku ulogu gitara, definitivno ne bi mogao izdržati, i s prenaglašenim gitarističkim angažmanom “Nostradamus” sigurno ne bi ispao kakvim je zamišljen.

I kakav je ispao. U tom dijelu priče upadaju naglašeniji orkestralni dijelovi, koji strahovito podižu atmosferu i kompletnom materijalu dodaju vrlo bitne elemente za ‘dokazivanje’ ‘povijesne’ vjerodostojnosti. Mislim da gitare nikako to ne bi uspjele tako dobro izvesti, iako, i njih ima u više nego dovoljnim koncentracijama. Da ne bi neko pomislio suprotno.

Pridodamo li svemu tome klasični Priest stil, do sada navedeno ovaj album čini posebnim i jednim od najboljih ovogodišnjih metal izdanja. Kojeg otvara atmosferični instrumental “Dawn of Creation“, s prelijevanjem u “Prophecy“, tipičnu srednje brzu Priest skladbu, u kojoj će ljubitelji gitarističkih heavy riffova i solodionica, ali i sympho ugođaja, sigurno doći na svoje.

Ustvari, “Dawn of Creation” je i svojevrsni intro u imenovanu pjesmu, i nije izopćen, izdvojen slučaj, obzirom da gotovo svaka ima svoj ‘priljepak’. Bilo individualno ili u slučaju instrumentalnih ulaza u dvije ili tri pjesme.

Od pjesama u spomenutom stilu benda ubrojio bih još i “Visions“, “Conquest“, “Future of Mankind“, “Percecution” te naslovnu “Nostradamus“, s dosta jakim epskim utjecajem.

Album obiluje nešto sporijim, ili bolje rečeno srednejebrzim ritmovima, kakvi su odlika pjesama “Death“, “Exiled“, “Alone” i “New Beginnings“. Osobno, najveću radost na ovom izdanju nalazim u odličnim, heavy epski (opet) nabijenim naslovima “Revelations“, “Pestilence and Plague” i “War“.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti vrlo dobru baladu “Lost Love“, a iako, kao što sam već i napomenuo, ovaj album obiluje elementima možda malo netipičnim za ove Engleze, ima i onih koji su prepoznatljivi svih tih silnih godina postojanja.

Tako je legendarni gitaristički ‘twin’ dvojac Glen Tipton/K.K. Downing svoj zadatak odradio vrhunski, i u potpunosti ga podredio koncepcijskim zahtjevima, a ‘Metal God’ Rob Halford opet je dokazao zašto i koliko zasluženo nosi tu titulu.

Ujedno, ta su trojica i glavni tvorci albuma, obzirom da su zajedno napisali sve pjesme, a Glenn i KK su i producirali materijal, još jedno njegovo supersnažno uporište. Kako i u samoj priči o Nostradamusu, tako se i nad ovaj album nadvilo mnogo oblaka tame, ali i zraka svijetla, mnogo drame, straha, emocija i osjećaja.

A kao finalni produkt svega toga, pred nama je jedan jako dobar album, kojim je Judas Priest uspješno završio ‘misiju Nostradamus’. Nisam nigdje našao je li u svojim djelima predvidio da će se jedan heavy metal bend u dalekoj budućnosti biti posebno inspiriran njegovim likom i djelom, no ako slučajno je, ne bi me iznenadilo.

I za kraj, ono što me posebno zanima je kako će ove, nesumnjivo najkompleksnije JP pjesme zvučati uživo. No takve analize ostavljam za neku sljedeću prigodu. “Nostradamus” je predobar album da bi u ovom momentu razmišljao o onome što će biti.