Osnovnoškolska glazba

U modernoj pop kulturi najčešće je najbitnije da si mlad i zgodan jer tada te se može izbaciti u elitu iako uopće ne znaš pjevati. U takvim slučajevima iza tebe stoji velika mašinerija koja plaća tekstopisce da napišu pokoji hit pa ako se po albumu upiknu dva-tri hita, milijuni se okreću. Jonas Brothers su također dio te priče, iako, navodno, sami pišu većinu svojih pjesama.

Priča o njima započinje otprilike prije desetak godina kada je sedmogodišnji klinac pod imenom Nick započeo glumačku karijeru na Broadwayu. Malo po malo, u suradnji sa svojim ocem, počeo je pisati pjesme pa je 2004. skupio materijal za svoj prvijenac pod imenom “Nicholas Jonas”. U vrijeme izlaska albuma promijenio se šef diskografske kuće koji se zgrozio nad albumom pa se priča morala malo promijeniti, uključena su i ostala braća pa je tako 2005. nastao teen-pop-boy bend Jonas Brothers.

Od 2006. naovamo, svake godine bend izda novi album pa su tako već došli do brojke četiri, ako ne računamo Nickov solo album. Svaki od albuma “It’s About Time”, “Jonas Brothers”, “A Little Bit Longer” i ovaj posljednji “Lines, Vines And Trying Times” jasno je orijentiran k mladim tinejdžerima, prvenstveno osnovnoškolcima koji još uvijek najviše gledaju programe poput MTV ili Disney Channel koji je i najviše ispromovirao Jonas Brothers u teen-pop atrakciju.

Kao što se dalo naslutiti iz prijašnjeg odlomka, “Lines, Vines And Trying Times” ne donosi ništa novog, niti upečatljivog, niti zanimljivog, osim ako nisi mlađi od 15 godina i smrtno si zaljubljen(a) u jednog ili još bolje u svu trojicu braće. Slatkaste pop melodije mekih gitara i hitoidnih refrenčića dominiraju albumom u nadi da će se mit o dječjem boy bendu produžiti na još neko vrijeme i time pridonijeti još koji milijunčić.

Zvuk je vrlo melodičan i lako ulazi u uho, ali tom brzinom i izlazi pa nakon preslušavanja cijelog izdanja ne pamti se niti jedna pjesma, posebno iz tog razloga što album ubrzo postaje jedna ravna linija zbog sličnih fora u svakoj od pjesama.

Za ovu prigodu su pozvali još jednu umjetno stvorenu teen zvjezdicu u liku Miley Cyrus da im pomogne otpjevati “Before The Storm” i to je jedan od vrhunaca debelo ispodprosječnog albuma. Ova limunada baladica je toliko stereotipna da iz tog razloga postaje i simpatična, možda bi čak bila i slušljiva da ju pjevaju neki (odrasli) afirmiraniji pjevači, ali ovako je to sve premekano.

Uvodne “World War III” i “Paranoid” su gotovo tipične boy-bendovske skladbe zbog čega postaju gotovo sigurni ziceri za hitove u osnovnim školama gdje će djevojčice razmjenjivati svoje slušalice mp3 playera s prijateljicama jer znaju da će se to i drugoj svidjeti pa će zajedno pjevušiti ‘tra-la-la-la’ (to je sve što ja čujem u tim skladbama).

Nešto najsuvislije bend ostvaruje kada podeblja gitare, a to su najbolje učinili u “Poison Ivy” gdje ponekim urlicima pjevač podsjeća na tinejdžersku verziju Stevena Taylora, ali paket je ipak zapakiran u ljigav pop izričaj pa je sva energija uzaludno potrošena kao i na ostatku albuma gdje se pretjerano ne odmiču od isklišeiziranih pop shema.

Budimo realni, ovo je hit album koji ne vrijedi pišljiva boba, a prodaje se zbog još nedovoljno educiranih klinaca koji puše sve što vide na televiziji, Internetu i u novinama, posebno ako je ono mlado i zgodno. Ne vidim kako će se bend snaći kroz pet do deset godina kada se više neće moći obraćati tim istim klincima koji će u međuvremenu odrasti, niti novima jer će ih se smatrati pedofilima.

“Lines, Vines And Trying Times” je album od kojeg moraš bježati glavom bez obzira, ako ne želiš slušati 50-ak minuta čiste dječje pop dosade. Kada sam preslušavao ovaj album za recenziranje, počeo sam cijeniti Miku i njegove dječje pjesmice jer su njegove barem zabavne, za razliku od ovog…