Deathevokation
The Chalice of Ages (reissue)
Datum izdanja: 21.02.2014.
Izdavač: Xtreem Music / MDD
Žanr: Death Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Zna se da je nastao 2005., ali se sa sigurnošću ne zna kada i zašto je s radom prestao ovaj kalifornijski sastav, koji ime nosi po pjesm(ama)i “Death Evocation”, dijelom opusa sastava Carnage i Dismember.
Šteta da je tako ispalo, jer prema onome što je pokazao na svom prvom i jedinom studijskom albumu “The Chalice of Ages” (2007.), bilo bi jako, jako dobro da je ‘poživio’ još neko vrijeme. I to iz jednostavno razloga, odnosno mišljenja da se radi o dosta dobrom, malo drukčijem death metal bendu. U smislu da je izašao iz okvira klasičnih, pomalo sterilnih i dozlaboga neinventivnih death metal shema, ili ih bar ne nameće ‘svim svojim bićem’.
Šezdeset minuta raspoređenih u devet pjesama dominantnog srednjeg ritma nije naporno i predugačko upravo iz razloga što u svakom momentu možete očekivati drukčiji razvoj situacije od one kojoj trenutno ‘nazočite’.
Najznačajnija death metal karakteristika, i to kontinuirana, vokalna je growl/guttural monstruoznost, no u riffičnim izražavanjima ima puno više poluvedrih, melodičnih clean linija, spram onih ‘trulastih’, nisko podešenih atonalija. U razvučenim, zamamnim solažama također se mogu prepoznati heavy obrasci, bubnjevi kombiniraju deathersku brzinu i brutalu, s konvencionalnim metodama i prirodnim ‘bojama’, uz vrlo domišljate i spontane prijelaze, koji pobuđuju dojam dinamičnosti, te s naglašeno blasfemično-distorzivnim, dubokim i sablasnim, pravo onako deeperskim, katkad i totalno potištenim basevima. Takvu atmosferu pojačavaju suptilne ‘back-up’ klavijature, plus u dijelovima nekih pjesama izrazito naglašenije akustike, gudala i ‘vjetrovita’ onomatopeja, što materijalu udahnjuje snažne elemente melankolije, nerijetko i sablasnosti, katatoničnosti, pa i osjećaja prijeteće kataklizmičnosti.
Sound svih tih elemenata je poprilično dobro uravnotežen, produkcijski vrlo odmjereno i samouvjereno kombinirana je sirovost i moderna, a jedna od jačih frakcija su spojevi cathy riffanja i monstruoznih interludija. Poput ‘slučaja’ u pjesmi “Acherontic Epitaph“, koja na momente čak zvuči kao proto-melodeath naslov u stilu ranih Dismembera i Entombeda. Simfonijama napucan, tmuran je uvod u pjesmu “Rites of Desecration“, a kombinacija brutalnog i melo-deatha, agresije i melodije, brzinske sumanosti i odmjerenosti, te osjećaja stalnog straha i napetosti, čini je jednim od boljih naslova na albumu.
Horrorski početak obilježava “The Monument“, stvar s vrlo jasnim thrash ‘vizijama’, a od death metalu ‘vjernih’ naslova, “Infinity Blights the Flesh” je sigurno onaj kojeg treba izdvojiti. “Embers of A Dying World”, “The Chalice of Ages” i “As My Soul Gazes Skywards” pjesme su progresivnih ideja, prepune različitosti, od mirnih i srednjih, sve do brzih dijelova, s obiljem sumornog ambijenta, kaotičnosti, akustika, gudanja, klavijatura, onomatopeja, različitosti po svim instrumentalijama i kontinuiteta u razbješnjenim pjevanjima.
Nema šta, zanimljiv je ovo bend, čak je i malo čudno da se nije više čulo za njega, da je ostao jedan od onih koji će (možda) vječno ‘stanovati’ u underground četvrtima. No možda i neće, možda će ovaj album, pojačan bonus diskom s demo i live snimkama, uspjeti nešto promijeniti, pa se momci odluče na povratak. Ta varijanta sigurno nije isključena, nije nemoguća i neostvariva. Niti pak ono o čemu se ne razmišlja. Bar onako usputno.