Osjećaj mučnine i dalje ostao isti

    2267

    Paradise Lost

    Paradise Lost

    Datum izdanja: 28.02.2005.

    Izdavač: Gun Records / Menart

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Don’t Belong
    2. Close Your Eyes
    3. Grey
    4. Red Shift
    5. Forever After
    6. Sun Fading
    7. Laws Of Cause
    8. All You Leave Behind
    9. Accept The Pain
    10. Shine
    11. Spirit
    12. Over The Madness

    Već nekoliko dana pokušavam izbjeći nametnutu mi dužnost recenziranja novog albuma Paradise Losta. Žrtvu za transfer te dužnosi nisam pronašla; susret s neizbježnim nije izbjegnut. Krajnje je nepotrebno ponavljati silnu faktografiju ovog benda; znamo gotovo sve, a ono što ne znamo možete pročitati u najavi za koncert Paradise Losta u Boogaloo Clubu.

    Ne mogu vas gnjaviti analogijama s Miltonovim epom; niste čitali, a ako i jeste, odustali ste nakon pete strane. Dakle, nemam štofa niti za uvod, a kamo li za razradu teme. Nekako mi rečenice ostavljaju dojam premesnog raspoloženja što je apsolutno razumljivo s obzirom na činjenicu da već stoti put vrtim ovaj album i da sam depresivna k’o pas, a ni debela jušna žlica kinderlade neće spasiti stvar.

    Kad je Dubravko Ivaniš bio mali, tata mu je rekao: “Ajde, sine, na tribine”. Bio je sretan taj Dudo, ali nismo svi dijelili tu sreću.

    Nekolicina nas bila je neobjašnjivo tužna i često smo plakali, a kad nismo – pili smo, pa su naše mame plakale i kupovale tablete za živce koje su se lijepo dale kombinirati s bombicama raznih boja i okusa. Da, bilo je to razdoblje hormonalne neuravnoteženosti, emocionalnog disbalansa i rušenja autoriteta. Ništa nam nije moglo pomoći; barbike su bile ošišane i spaljene, tatica nije kužio što se događa, a mama je krenula na misu; igračke, slatkiše, odlaske na nedjeljnu matineju i ručkove kod djeda i bake zamijenila je neobjašnjiva želja za samoćom, destrukcijom, bojanjem kose u crno i sličnim darkerskim pizdarijama. Djetinjstvo je postalo izgubljeni raj; novootkrivena stvarnost imala je zvuk Paradise Losta.

    Muziku podržava

    Recenzirati ovaj album na klasičan ‘dobro je/nije dobro’ način moguće je onome tko ovaj bend sluša isključivo uhom. Nažalost, u mom slučaju to nije slučaj. Paradise Lost mnogim je fanovima postao dio intime; komadić sjećanja, miris nekog koga smo voljeli, šav na glavi nekog tko nam nije bio tako drag, mučnina ‘jutra poslije’, vrelina poljupca, snaga zagrljaja; Paradise Lost jedan je od onih bendova čija glazba ima ulogu kolača u onom dosadnom Proustovom romanu; jedan griz i već ste u Lapu, Jabuci, Močvari…

    Prošlo je dosta vremena od mog zadnjeg slušanja Paradise Losta. Novi album nije promijenio osjećaj mučnine, distanciranosti, lagane frustracije kao ni potrebu za litrom najjeftinijeg crnjaka.

    Muziku podržava