Osjećaj mučnine i dalje ostao isti

Već nekoliko dana pokušavam izbjeći nametnutu mi dužnost recenziranja novog albuma Paradise Losta. Žrtvu za transfer te dužnosi nisam pronašla; susret s neizbježnim nije izbjegnut. Krajnje je nepotrebno ponavljati silnu faktografiju ovog benda; znamo gotovo sve, a ono što ne znamo možete pročitati u najavi za koncert Paradise Losta u Boogaloo Clubu.

Ne mogu vas gnjaviti analogijama s Miltonovim epom; niste čitali, a ako i jeste, odustali ste nakon pete strane. Dakle, nemam štofa niti za uvod, a kamo li za razradu teme. Nekako mi rečenice ostavljaju dojam premesnog raspoloženja što je apsolutno razumljivo s obzirom na činjenicu da već stoti put vrtim ovaj album i da sam depresivna k’o pas, a ni debela jušna žlica kinderlade neće spasiti stvar.

Kad je Dubravko Ivaniš bio mali, tata mu je rekao: “Ajde, sine, na tribine”. Bio je sretan taj Dudo, ali nismo svi dijelili tu sreću.

Nekolicina nas bila je neobjašnjivo tužna i često smo plakali, a kad nismo – pili smo, pa su naše mame plakale i kupovale tablete za živce koje su se lijepo dale kombinirati s bombicama raznih boja i okusa. Da, bilo je to razdoblje hormonalne neuravnoteženosti, emocionalnog disbalansa i rušenja autoriteta. Ništa nam nije moglo pomoći; barbike su bile ošišane i spaljene, tatica nije kužio što se događa, a mama je krenula na misu; igračke, slatkiše, odlaske na nedjeljnu matineju i ručkove kod djeda i bake zamijenila je neobjašnjiva želja za samoćom, destrukcijom, bojanjem kose u crno i sličnim darkerskim pizdarijama. Djetinjstvo je postalo izgubljeni raj; novootkrivena stvarnost imala je zvuk Paradise Losta.

Recenzirati ovaj album na klasičan ‘dobro je/nije dobro’ način moguće je onome tko ovaj bend sluša isključivo uhom. Nažalost, u mom slučaju to nije slučaj. Paradise Lost mnogim je fanovima postao dio intime; komadić sjećanja, miris nekog koga smo voljeli, šav na glavi nekog tko nam nije bio tako drag, mučnina ‘jutra poslije’, vrelina poljupca, snaga zagrljaja; Paradise Lost jedan je od onih bendova čija glazba ima ulogu kolača u onom dosadnom Proustovom romanu; jedan griz i već ste u Lapu, Jabuci, Močvari…

Prošlo je dosta vremena od mog zadnjeg slušanja Paradise Losta. Novi album nije promijenio osjećaj mučnine, distanciranosti, lagane frustracije kao ni potrebu za litrom najjeftinijeg crnjaka.