‘Oš se tuć sa mnom?

Da smo u Britaniji, a ne u Hrvatskoj, da sam neki rock kritičar u vrlo cijenjenom časopisu NME, sada bi ova recenzija krenula sljedećim tijekom… Gatuzo je najbolji bend na svijetu, a uz Erotic Biljana & His Heretics, The Chweger i Goribor (malo smo ga prisvojili) čine poker aseva koji samo što nisu pokorili svijet.

Svaki od navedenih bendova na svoj način žari i pali na svojem teritoriju, te bez brige mogu potući američke bendove poput The White Stripes, The Strokes ili The Rapture, koji su trenutno mnogo poznatiji od ‘našeg pokera’…

Hmmm, da… Uopće ne sumnjam da bi tako nekako krenula recka, pošto Britanci oduvijek izdižu bilo kakav bend u nebesa, samo je važno da je domaći, a ne uvozni, primjerice američki, koji, u principu, uvijek dobivaju nijansu lošije ocjene…

Hvala Bogu, u Hrvatskoj sam i mogu realno reći da svaki od navedenih bendova su odlični za naše terene, mogli bi napraviti i svjetsku karijeru da imaju drugu adresu stanovanja, ali ipak im još dosta fali da se mogu usporediti s trenutno najvećima indie-rock, garage-rock, art-rock ili dance-rock bendovima.

U cijelu priču Gatuzo se uključuje pred kraj godine u kojoj se ističu albumi starih mahera (Jinx, TBF, Pipsi, Hladno pivo…) makar su dvojakih kvaliteta, ali i nizom mladih bendova koji su isplivali na površinu vrlo dobrim do izvrsnim albumima.

Gatuzo je tu negdje, blizu najboljih debitanata, ali ipak nešto lošiji u odnosu na spomenute već bendove kojima bih još morao pridodati i ST!llness i riječki Quasarr.

Gatuzo je duo, po uzoru na mnoge internacionalne bendove predvođene The White Stripesima u kojem dominiraju vokal, koji ujedno i svira gitaru (u ovom slučaju Damir Trkulja), te bubanj (Goran Martinjak).

Glazbeno gledajući to je jedan surov, energičan rock koji pomalo podsjeća na miks australskog Jeta, američkih Kings Of Leon i naših Majki.

Jedna od zamjerki albumu “Noge/Ruke/Glave” je možda i malo prečista produkcija, jer bi bilo da su se više približili garažnom zvuku The White Stripesa (često ih spominjem jer imaju dosta dodirnih točaka) ili The Black Keysa.

Najveći minus cijelog albuma su tekstovi koji su previše ulični, pa se skoro u svakoj pjesmi mogu čuti stihovi poput ‘ja sad želim da kažem odjebi‘, ‘daješ mi snage da napokon nabijem te gadove‘ ili ‘Koliko udaraca treba da shvatiš odgovor?‘… Možda bi par takvih stihova bilo OK tijekom cijelog albuma, ali oni su previše prisutni, pa se čini kao da se Gatuzo želi potući sa bilokim, nije uopće bitno s kim, samo da je neki ‘fajt’… Očito je da su na to i ciljali, ali rezultat im je gotovo porazan…

Pjesma “Prljave ruke” otvara album, a ima neodoljivu igru gitare i bubnja, pa samim time malo podsjeća na The Libertinese, dok druga “Daješ mi” ima The Strokes ritam i zveckajući gitarski riff.

“Svjedok paklenog ubojstva” je nekako najmračnija s pripjevom a lá Mando Diao, dok “2:1” govori o tučnjavi gdje dvojica tuku ‘jadnog lika’.

Blueserski raspoložena je “Sreća od potoka“, koja zvuči kao da je ispala s Baretovog solo albuma, a slična je situacija i s “Umireš“. “Izgubljen” je najživljeg ritma, kakvog su nekad imali Kojoti, “Opasna cesta” je maksimalno razuzdana, “Guru majstor” je u stilu Kings of Leon, dok su “Dobar osjećaj“, “Udarac za kraj” i “Te godine sam nestao” na tragu Majki, a završna “Ruke“, koja je ujedno i najdulja, zvuči kao vrlo arhaični blues.

Za ovakav album možda je predugo da traje cijelih sat vremena jer su nas mnogi bendovi navikli na brze i žestoke albume u svega 30-ak minuta. Ta dužina donosi neke prednosti, može se bolje razvijati osnovna glazbena ideja, ali je to bespotrebno jer bi (vjerojatno) ukupan dojam bio mnogo bolji, a album usredotočeniji u nešto kraćem izdanju.

Ukupni dojam bi možda bio i bolji, da u ovoj godini nismo dobili nekoliko vrsnih albuma, ali ipak stoji da dečki imaju potencijala kojeg ovdje nisu pokazali. Moram priznati da sam mnogo više očekivao od njih, a ovakav, pomalo isprazan album, moram priznati, me je razočarao.

Nadam se da će dečki uspjeti na sljedećim radovima malo više zaoštriti glazbenu sliku i poboljšati dojam, jer ovime teško koga mogu kupiti. A tako su mnogo obećavali…