Orgazmički dobro

Treći po redu studijski album kanadskih indie rockera i eksperimnetalista Broken Social Scene naslova identičnog nazivu benda predstavljamo vam s malim zakašnjenjem što i ne smeta toliko jer je ovaj materijal itekako vrijedan predstavljanja i bio bi grijeh izostaviti ga.

Unaprijed ću vas upozoriti da nemam namjeru niti u jednom trenutku raditi usporedbe ovog albuma sa ranijim uradcima Broken Social Scenea. Ne pada mi napamet podvlačiti crtu i govoriti o tome kako je možda šteta što je na prijašnjem albumu ovo napravljeno ovako, a na ovom nije ili obrnuto.

Osobno, sirovo i prosto seljački rečeno meni je ovaj album super. Dobro, ne super za pet, ali super za jako čvrstu četvorku koja opasno stremi prema petici. Koliko je na ovom albumu instrumenata natiskano i različitih melodija i zvukova u pojedinim trenutcima ispušteno to samo možete zamisliti. Sve pjesme su vrlo različite a opet jednake i identične. Kao da su povezane nekom nevidljivom magičnom niti.

Vokali su ponekad toliko sanjivi da vas naprosto tjeraju da sanjarite s njima. Izvrstan je primjer toga definitivno najdulja stvar na albumu naslova “Bandwich” koja je toliko ispunjena hipnotičnim i relaksirajućim melodijama i vokalima da imate osjećaj da ćete poletjeti. Ali Broken Social Scene vas ne drže predugo da sanjate, cijelu stvar mijenjaju iz temelja odmah u sljedećoj temi i bude vas iz transa. “Fired Eye’d Boy“, “Windsurfing Nation” takve su stvari koje gledaju na sunčanu stranu ulice i ne daju vam da sanjate, tjeraju vas da grabite život i uživate u njemu.

Netko će možda reći da pretjerujem i da stvari ipak nisu tako bajne, ali znate šta… baš me briga šta će tko reći. Možda je razlog moje oduševljenosti ovim albumom duga apstinencija od dobroga zvuka pa sad prvo što je iole dobro na mene djeluje božanski… a opet… možda je stvarno riječ o izvrsnom albumu. Bilo kako bilo vjerujem da sam više u pravu nego u krivu.