Orgazam je najbolji kad je tvrd

Duge pauze, stalne najave izdavanja albuma i odgode izdavanja obično nisu neka najava dobrih ploča.

Osim ako nije doista neka viša sila, dugački razmak između objavljivanja
ploča u pravilu znači da je došlo do zamora materijala među umjetnicima
i da nemaju puno toga za ponuditi.

Možda se malo radi i ‘preko one stvari’ da se nađe dobar izgovor za dobru promotivnu turneju i još koji live album s pjesmama koje prosječni poštovatelj dotičnog umjetnika već ima u barem tri verzije.

Električni orgazam nikad nije baš bio pojam stabilnog benda: i prije, od osnutka 1980. članstvo se ubrzano mijenjalo, na prijelazu iz osamdesetih u devedesete bend je mirovao, da bi se sporadično reaktivirao u sezonama 1992./93. (zbirkama koje su bile kompleti snimaka uživo i nekoliko novih pjesama), a 1994. Orgazam je doživio jedan od svojih vrhunaca albumom “Zašto da ne”.

Članovi su se izmjenjivali, a jedina konstanta u radu bio je gitarist i pjevač Srđan Gojković Gile. Uz njega već dugo je gitarist Branislav Petrović Banana, a za ovaj album je važan i povratak klavijaturista Ljube Đukića. Rečena trojka je odgovorna za svu nastalu muziku, dok se Gile zabavljao tekstovima.

Nastala glazba je produkt dugogodišnjeg sviranja u studiju, temeljitog uživanja u zvuku i svirci i tek kad se dobio željeni rezultat, stvar se ovjekovječila na diskografskom mediju. To je retro-album, stilski gledano, muzika koju ste već čuli, obogaćena dodacima koje niste čuli da ih itko do sada tako svira, i to je ono što “To što vidiš to i jeste” čini uspjelim povratkom u formu.

Gile, Banana i Ljuba detaljno su proučili što žele reći s ovim pjesmama, i većinom pjesme uspješno komuniciraju poruku sredovječnih, vječno nezadovoljnih i nabrijanih rockera koji bi sve napravili samo da se ne moraju smiriti.

Muzika se kreće od područja paprenog južnjačkog rock’n’rolla, tvrdog funk rocka sa čvrstim repetitivnim strukturama (najuspješnije napravljeno), pa do nešto ležernijih pop-soul tema (na tragu Stevie Wondera), koje su ujedno i najslabiji dijelovi albuma, uz riječi pjesama koje nisu pretjerano duboke – teško da će biti ukoričene kao poezija. Što se zvuka tiče, osjeća se da bend diše, odnosno, da je bilo dosta slobode prilikom odabira solaža i različitost pristupa u realizaciji pjesama veseli – to znači da bend njeguje bendovski pristup u stvaranju zvuka.

Dinamičnom triju Orgazma pomažu i stari drugari basist Zoran Radomirović Švaba i producent Voja Aralica, te bubnjar Pače. U dvije pjesme gostuje Gagi Mihajlović, poznat kao kum grupe Katarina II. Vokale dijele Ljuba i Gile. Ime “To što vidiš to i jeste” je parafraza stare američke ‘What you see is what you get’.

Na ovoj ploči to i nije baš tako – nije baš da je očito sve što Orgazam želi reći – nešto mora biti i skriveno, i kada to slušatelj pronađe bit će nagrađen time što će zaželjeti da još jednom zavrti album u CD playeru. Uglavnom, duga diskografska stanka je Električnom orgazmu donijela samo svježinu, a tridesetogodišnjica djelovanja obilježena je onako kako treba.