Opsjednutost seksom

Mnogi tinejdžeri ne razmišljaju mnogo o budućnosti, već razmišljaju samo o provodima, seksu i alkoholu. Ok, nećemo parafrazirati, većina razmišlja samo o seksu pa u nedostatku njega završe s bocom alkohola, a upravo pred nama je jedan takav primjer.

The Teenagers su mladi bend koji se upravo domogao svojeg prvijenca, a baš svi tekstovi govore o seksu, seksualnim maštarijama i sličnim temama pa su se zato i svidjeli urednicima Blendera, koji su ih proglasili kao jedne od najočekivanijih u 2008. Rekao bih i potpuno zasluženo, makar sumnjam da će postati jedni od najtiražnijih u 2008.

Bend je zvukovno najbliži nekoj kombinaciji Bloc Partya i Weezera. Možda na prvu zvuči kao malo čudan miks, ali preslušavajući album, čini se kao savršen jer su izmiješani moderni indie zvuk, malo elektronike, jednostavan ritam i vrlo pjevni refreni. Album je zvukovno pogođen za ciljanu grupu fanova, ali i mi post-adolescenti možemo uživati u njemu.

Inače, dečki dolaze iz Francuske, točnije Pariza, pa niti ne čudi tolika opsjednutost sa seksom, pošto je poznata fama o Francuzima kao najboljim ljubavnicima, makar se s “Reality Check” čini da više maštaju o njemu, nego ga prakticiraju.

Album otvara “Homecoming“, koja ima jedan elektronski naboj na ‘The Strokes gitarske dionice’, a pjesma je urađena kao duet između napaljenog mladića koji je u posjetu teti u Americi i mlade cheerleadersice djevice, koja to, naravno, više neće biti sljedećeg dana. Pjesma izvrsno opisuje tipične tinejdžerske osjećaje kad su dečki ponosni na svoje dosege, dok se cure odmah smrtno zaljube.

Sljedeći zicer je “Feeling Better“, koja bi se mogla najlakše objasniti kao miks Weezera (‘powerpopična’ melodija i pjevni ‘zborni’ pripjevi) i The Killersa zbog dodavanja synthova. Inače, pjesma je prava oda pubertetskim godinama, kada se nema nikakvih briga, nego se samo uživa i zajebava.

Nakon ovakvog uvoda osjeti se doza razigranosti kod The Teenagersa pa očekuješ još nešto novije, apstraktnije i luđe nego što se čuje iz uvodnih pjesama. I ubrzo to dočekaš s pjesmom “Starlett Johansson“, u kojoj pokazuju svu svoju bolesnu opsjednutost s prelijepom glumicom Scarlett Johanson. Ova pjesma je najbolji opis što se može očekivati od benda jer je i najjači njihov singl dosad.

U “Streets of Paris” opisuju brijačine po rodnom gradu, “Wheel of Fortune” je laganica obojena sitnom elektronikom i gitarama, “Fuck Nicole” govori o autodestruktivnoj djevojci kojoj i nije previše do života, “Sunset Beach” je neki mračni miks Interpola i The Killersa, “III” je duboko ukorijenjen u glazbi ’80-ih, dok posljednja “End of the Road” je ponovno vrlo depresivna i psihodelična.

Koliko će uspjeti, vrijeme će pokazati, ali se za sada sigurno zna da su pravo osvježenje u indie rocku, što sa svojim stavom, a što glazbom koju sviraju. Pomiješali su skoro sve trendove koji su u modi u splet pjesama koje su vrlo zabavne i šarolike. Mali minus im je što nakon polovice albuma dojam ipak malo splasne, pošto nisu uspjeli održati žestok i efektan ritam s početka.

Glavni su utjecaji za ovo izdanje, kako su napisali na vlastitoj MySpace stranici, seks, ljubav, provod, vodka, ljeto i pubertet, pa vam je to i najbolji mogući poziv za preslušavanje ovog albuma, pošto je provod zajamčen.