Siebenbürgen
Darker Designs & Images
Datum izdanja: 27.09.2005.
Izdavač: Napalm / Trolik
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Nakon dugih 12 godina postojanja, 1.2.2006. ovi su švedski blackeri na svojem službenom siteu objavili informaciju o svojem razlazu. Kako stoji u službenoj obavijesti, nakon 12 godina ponestalo im je energije i inspiracije da taj bend guraju dalje. Tako je možda i bolje, jer nema ničeg goreg od reciklaže starih materijala.
“Darker Designs & Images” je peti Siebenbürgenov uradak i stilski veoma podsjeća na njihove starije materijale, iako se zapravo na njemu može primjetiti stanoviti odmak, malen, ali ipak zamjetan. “DD&I” više od ostalih albuma naginje prema melodičnom death metalu. Osim toga, ženske vokalne dionice na ovom su albumu na neki način puno naglašenije nego na onim ranijima. No, ovo je u globalu jedan melodičan black-death spoj sa mnoštvom srednje tempiranih rifova.
Iako mi Siebenbürgen nikada nije ulazio u branšu šund black metal bandova, po ničemu nikada nisu posebno odskakali. Njihov zvuk ne nosi ništa posebno originalno i, kao što je to slučaj i s njihovim starijim albumima, ista je stvar i s “Darker Designs & Images”. Ovdje se naprosto ne može naći ništa vrijedno spomena, ništa što obara s nogu i ništa što već netko drugi nije napravio na puno bolji način.
Ipak, postoje neke stvari koje su mi zapele za uho. Kao prvo, tu je “Remnants Of Ruin“, s interesantnim početkom na akustičnoj gitari, ženskim vokalom kao uvodom i klasičnim Siebenbürgenskim riffovima koji se kasnije nadovezuju. Najbolji dio ove pjesme je definitivno refren gdje napokon do izražaja dolazi nježni sopran Erike Roos.
Iduća pjesma koju bih svakako trebala izdvojiti je “Rebellion” koja me veoma podsjeća na nešto iz opusa Dark Tranquillityja, a njezina svjetla točka je poprilično solidna solaža locirana negdje na polovici stvari.
Ono što me na ovom albumu jako zasmetalo je činjenica da su bubnjevi stravično dosadni i monotoni, a gitarski riffovi poprilično neinovativni jer cijelo vrijeme imam osjećaj da sam sve to već odavno čula. No stvar koja me najviše bode za uši je vokalist Marcus Ehlin čije pjevanje ostavlja dojam da se čovjek ni sam ne može odlučiti da li bi growlao ili screamao.
U svakom slučaju, Siebenbürgen je alfu i omegu postigao sa svojim prvim albumom iz 1997. – “Loreia”. Sve nakon toga bilo je samo sušto ponavljanje onoga što smo već odavno čuli. Za kraj mogu samo napisati da njihov odlazak sa black metal scene neću doživjeti kao nikakvu pretjeranu tragediju.
