Oproštaj na agresivan način

    2411

    Biohazard

    Means To An End

    Datum izdanja: 29.08.2005.

    Izdavač: SPV / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. My Life, My Way
    2. The Fire Burns Inside
    3. Killing To Be Free
    4. Filled With Hate
    5. Devotion
    6. Break It Away From Me
    7. Kings Never Die
    8. Don’t Stand Alone
    9. To The Grave
    10. Set Me Free

    Biohazard su u mojoj glavi oduvijek uživali status hardcore legendi. Status legende ne dajem nužno prema kvaliteti ili enormnoj količini ljubavi prema muzici kakvu izvode. Kod Biohazarda je to činjenica da su jedni od pionira čistog hardcore zvuka. No, s druge strane, ove moje legende su već dulje vrijeme negdje u pozadini, jer su u zadnje vrijeme napustili onaj zvuk na koji smo naviknuli od njih. Ovim albumom su definitivno pokazali da ipak nisu zaboravili svirati.

    Iskreno, koliko god ih smatrala facama hardcorea, nikad nisam bila neki pretjerani fan Biohazarda. Ukoliko volite taj pomalo metalizirani touch u hardcoreu, voljet ćete i ovaj album. No, s druge strane se pitam – koliko ljudi uopće još prati što Biohazard radi? Nekada su oni zaista bili velik bend, no sada, nakon toliko bljutavih albuma, vraćaju se počecima.

    U međuvremenu su ljudi odrasli, vjerojatno i djelomično zaboravili koliko dobro ovi momci iz Brooklyna mogu svirati, a došli su neki novi klinci koji, pitanje je, da li uopće znaju za njih. Žele li možda Biohazard povratiti stare fanove? A možda se varam i gledam to iz svoga kuta, ne znam.

    Muziku podržava

    No, “Means To An End” je zaista jedan prilično dobar album, no s limitiranim brojem simpatizera. Ukoliko niste nikada slušali Biohazard, a željeli biste neku usporedbu, jedino što mi pada na pamet jest Slayer ili metaliziraniji Agnostic Front, no s meni puno boljim vokalima. Evan Seinfeld, zadužen za drapajuće dublje dionice koje su gotovo odrepane, isprepleten s vrištajućim glasom Billyja Graziadeija je dobitna kombinacija ako ste ljubitelji agresivnijeg pjevanja i agresivnije muzike uopće.

    Jedna od mana ovog albuma jest monotonija. Same stvari po sebi jesu prilično razrađene i obogaćene impresivnim solo dionicama, no kada je na okupu istih takvih desetak stvari, čovjek se nađe u masi istih zvukova gdje je teško odrediti gdje je kraj jedne stvari, a gdje je početak nove. No, to to upravo čini Biohazard Biohazardom.

    No, naposljetku, Biohazard ovo smatra svojim posljednjim albumom. Dok se Billy posvećuje svojem novom bendu Suicide City (sudeći po imenu i ovo će biti bend na razini ‘world sucks, hate, die’), a Evan porno industriji, ostatak ekipe se izgleda posvećuje mirnijem životu. No, ukoliko ovo zaista je posljednji album, zašto ga raditi u stilu kakav su imali na vrhuncu karijere? Samo da bi to bio nekakav pristojan pozdrav od fanova?

    Ustvari, ne vidim ni smisao zašto uopće raditi pozdravnički album. Dakle, ne želite više skupa svirati. Onda ne forsajte dalje stvaranje muzike, već jednostavno krenite svatko na svoju stranu. Naravno, “Urban Discipline” će i dalje ostati u vrhu hardcore izdanja ikad, no nekako mi se čini da nam Biohazard neće toliko nedostajati.

    Muziku podržava