Opjevani brodolomi

Vjerujem da su se mnogi rastužili prije otprilike godinu dana kada je Jack White objavio da se The White Stripes zauvijek razilaze. S druge strane, to je bio znak da će Jack još slobodnije koračati glazbenim vodama.

Pomalo je teško dokučiti odakle toliki talent i inspiracija u jednog čovjeka da kroz zadnjih desetak godina iznese toliko dobrih albuma koji žanrovski dosta odskaču, sve od countrya do zeppelinovskih distorzija. Uz to je uspio surađivati i s cijelim nizom drugih glazbenika i umjetnika s jednakom uspješnošću (najbolji posao svakako je bio album “Van Lear Rose” Lorette Lynn koju je učinio rock’n’roll bakicom).Zadnjih je godina ‘glavni bend’ The White Stripes malo kaskao, više se odmarao nego radio, pa je Jack osnovao i nekoliko tzv. supergrupa s kojima je iznova dokazao da je njegov glazbeni talent u ovom trenutku nemjerljiv. Uspjesi su se redali, The White Stripes su se raspali, pa je bilo sasvim logično da će se Jack prije ili kasnije odlučiti i za solo izdanje. Odlučio se ‘prije’.Prošla je godina kod Jacka prouzročila još jedan raspad. Raspao mu se brak s Karen Elson. Prije dvije godine mnogo joj pomogao oko njenog debi albuma “The Ghost Who Walks“, pa mu se revanširala gostovanjem na “Blunderbuss”, iako je to malo bizarno, budući da većina albuma govori o njegovoj slomljenosti zbog ljubavnog brodoloma. Zar nije slična situacija bila i sa ‘sestrom’ Meg?Bilo kako bilo, “Blunderbuss” je klasičan Jack White. Ono što prezentira tijekom cijele karijere uspio je pretočiti u vrlo skladnih 13 pjesama kojima potvrđuje da sve što dotakne pretvori u zlato. Neki kritičari pronašli su usporedbe s Dylanom, neki “Blunderbuss” proglašavaju novim remek-djelom, ali koliko god album bio tečan i zanimljiv, postoji nekoliko pjesama s kojima se Jack ‘reprizira’ ili ‘usporava’ melodičnost albuma.

Glazbeno gledajući, najbolje je album opisati dosadašnjim Jackovim radovima jer ih potpisuje isti autor, a uzori i utjecaji (čitaj sličnosti) i više su nego očiti. Ponajprije bih rekao da album najviše balansira između onoga što je producirao kod već spomenutih Lynn i Elson uz velike utjecaje radova The Raconteurs i posljednjih albuma The White Stripesa. Sve je vrlo obogaćeno i osmišljeno do posljednjeg tona, pa su zvučne kulise standardno dojmljive, bilo da su laganije vođene klavirom ili žestoke vođene opakim riffom.

Kroz takav balans među pjesmama, Jack je ponovno uspio spojiti cjelinu koja će zadovoljiti mnoge sladokusce, posebno one koji su ga i dosad obožavali, dok svi drugi neće imati ništa pretjerano loše za reći o albumu jer je on jednostavno predobar za neku ozbiljniju kritiku.

Uvodna “Missing Pieces” počinje malo letargično, pa ju je White začinio storytellerskim načinom pjevanja, dok se već sljedećom pjesmom “Sixteen Saltines” stranica okreće ka masnim blues-rock garažnim riffovima i zeppelinskom zvuku sa zadnjih radova The White Stripesa zbog čega pjesma vuče na “Blue Orchid”.

S ovakvim početkom Jack je jasno dao do znanja što se može pronaći na albumu, odnosno unutar kojih granica ga možemo očekivati. Nije to nikakvo iznenađenje, jer ovim žanrovskim cjelinama (country, folk, rock, blues) bavi se cijelom karijerom, pa zašto bi i imalo smisla odmaknuti se od nečega što tako dobro radiš i zbog čega te ljudi toliko cijene.

“Love Interruption” izvrsna je folk balada, naslovna “Blunderbuss” definitivno teško sjeda na prvu zbog svoje neuobičajene melodije, “Weep Themselves to Sleep” postat će klasik, a kulminaciju album doživljava sa zaigranom “Hip (Eponymous) Poor Boy“. S primjerice “Hypocritical Kiss” zvuči kao klasičan Jack White bez volje za glazbenim revoltom, a obrada “I’m Shakin’” zvuči kao rani The White Stripes s tek neznatno jačom produkcijom.

Dugo godina Jacka je mučilo kako će zvučati i kako će ljudi prihvatiti nešto što je potpisano samo njegovim imenom, ali brige nije trebalo biti jer je u većini projekata tako i onako on bio najjači kreativni adut što je dokazao i “Blunderbuss”. “Blunderbuss” je ponegdje vrlo zaigran, a ponegdje vrlo tmuran album kojem koheziju daje niz skladbi objedinjenih bolnim temama koje su ga morile u proteklo vrijeme.

Iako mnogi smatraju ovo vrhuncem Whiteove karijere, mislim da “Blunderbuss” ipak nije najbolje Jackovo ostvarenje, ali je s njime iznova dokazao da je jedan od najjačih glazbenika danas. Zanimljivo je vidjeti kako se gotovo u svakoj od 13 pjesama poigrao sa samim počecima skladbi koje često započinju kao neki jazz standard, pa potom ‘pukne u glavu’, ali u nekoliko pjesama ipak ‘pukne po šavovima’.

Sve u svemu, Jack je slobodan čovjek u svakom pogledu i čeka ga prelijepa budućnost s nizom supergrupa i samostalnom karijerom kojoj je “Blunderbuss” izvrstan temelj. Jack White već sada je ključan autor 21. stoljeća, a još nije navršio ni 37. Svaka mu čast.