Novi Opeth opet briljira

    1007

    Opeth

    In Cauda Venenum

    Datum izdanja: 27.09.2019.

    Izdavač: Moderbolaget

    Žanr: Metal, Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Livets trädgård / Garden of Earthly Delights
    2. Svekets prins / Dignity
    3. Hjärtat vet vad handen gör / Heart in Hand
    4. De närmast sörjande / Next of Kin
    5. Minnets yta / Lovelorn Crime
    6. Charlatan / Charlatan
    7. Ingen sanning är allas / Universal Truth
    8. Banemannen / The Garroter
    9. Kontinuerlig drift / Continuum
    10. Allting tar slut / All Things Will Pass

    Kroz povijest glazbene kritke vjerojatno se nije stvorilo toliko epiteta kojima bih ovaj album dovoljno nahvalio. No, kad netko kaže da je “In Cauda Venenum” kolosalno remek-djelo ili da je riječ o maestralnom izdanju kakvo se ne pamti, ili da mu jednostavno prikači ona uboga dva palca gore, sve bi to bio klišej, ali također i potpuna istina. Novi album ovih švedskih giganata predvođenih karizmatičnim Mikaelom Åkerfeldtom jednostavno se sluša razjapljenih usta i tu nema pomoći.

    Radi se o trinaestom Opethovom studijskom albumu, četvrtom u nizu otkad su u svojem izričaju napustili tragove death metala, te prvom koji je otpjevan na švedskom jeziku. Mikael Åkerfeldt i dalje hara po teritoriju lošijih poslovnih odluka pa na svu sreću bez ikakvih kompromisa glazbeni svijet obogaćuje za još jedno progresivno remek-djelo na tragu vlastitog karaktera i žanrovski neuhvatljivih muzičkih igrača kojima se on iskreno divi. Kako u konačnici sve to skupa zvuči? Zvuči prokleto nadmoćno.

    Muziku podržava

    “In Cauda Venenum” (ili u prijevodu Poison in the tail) suvisla je kombinacija nanizanih izdanja od stilskog zaokreta naovamo – “Heritage”, “Pale Communion” te “Sorceress”, ali s kvalitetom za čitavi nivo više. Glazbeno superiorniji od svojih prethodnika, album je impresivna kruna Åkerfeldtove majstorije pisanja pjesama. Atmosfera je primarno mračna, čvrsto nabijena sabbathovskim riffovima i robertfrippovskim uvrnutim skalama, uz povemena kontriranja s jakim odbljescima durskih akustičnih dijelova. Sve to skupa stvara očaravajuću dinamiku koja ne posustaje ni najmanje tijekom šezdeset i sedam minuta muzike.

    Vokalno Åkerfeldt je izrazito zreliji neko ga prijašnjim izdanjima te ugodno iznenađuje i dobro kontroliranim falsetom. Ne treba ni spominjati karakterističnu boju glasa te iskrenu emotivnost izričaja. Ta iskrenost tim je veća i jasnija što su pjesme izvorno napisane i otpjevane na švedskom jeziku. Jednom kad čuješ Opeth na švedskom, poželiš da tako ostane i do daljnjeg. Engleska verzija albuma tako se nameće tek kao marketinška nužnost.

    Početna “Svekets prins” direktan je i tipičan opethovski udar koji obećava štošta i već se kroz naredne minute ove pjesme jasno nazire suludo transžanrovsko putovanje bizarnim soničnim krajolicima tijekom ostatka albuma. Gotovo da se mogu vidjeti boje od raskošnih melodija, a koje su pak iskristalizirane iz zlokobnog suzvučja gitarskih riffova, hammonda i mellotrona, podebljanog tutnjajućom bas gitarom i upakiranog u nerijetko zeznute ritmove. “Minnets yta” asocira na legendarnu “Burden” dok završne “Kontinuerlig drift” odnosno “Allting tar slut” ljepotom podjednako oduzimaju dah poput “Faith In Others” ili “Folklore” s “Pale Communion” odnosno “Heritage”. “Banemannen” je zloslutni jazz mračnjak koji s komadom zvanim “De närmast sörjande” čak i ponajviše gura granice Åkerfeldtovih muzičkih kompetencija.

    Detalja je ovdje na pretek, bilo da se radi o instrumentalnim sekvencama, vokalnim harmonizacijama ili ubačenim narativnim dijelovima (na švedskom jeziku, naravno). Gudači igraju veliku ulogu, čak i najveću u dosadašnjoj diskografiji benda. Melodije su, opet kažem, grandiozne, ali elaborirane vješto ispod granice pretencioznosti. S obzirom na slojevitost svake pojedine pjesme svako novo slušanje nameće se kao nova avantura. I još jedna bitna stvar – teško da se od deset naslova favorit uopće može i odabrati. Sve pjesme čvrsto stoje jedna do druge, a mnoge su u manirama proizvoljnog koncepta i povezane.

    Albumu se nema što niti oduzeti niti dodati. Åkerfeldt i dalje bez sumnje daje do znanja da je Opeth jedinstveni primjerak velikog benda, a on sam, u službi primarnog skladatelja, tekstopisca, gitarista i glavnog vokala, glazbenik iz rock lige najvećih. Treba li se s novom muzikom Opetha on vraćati death metal korijenima? Lako moguće da je posljednji stih ovog albuma poprilično sugestivan po pitanju odgovora na to pitanje.

    Muziku podržava