Opet, opet i opet… metalcore za zaborav

Naletjeti na metalcore bend iz Kalifornije danas je jednako rijetka i čudna pojava kao i kada naši nogometni klubovi ispadnu u zadnjem pretkolu Lige Prvaka. Od svih CD-a koji su mi kroz ruke prošli u zadnjih dvije-tri godine, 85% bilo je upravo metalcore i to polako već postaje iritantno.

Glazba koja je dosta zahtjevna za sviranje, nekako je stvorila ogromnu scenu, hrpetinu zajedničkih turneja i svakodnevno stvaranje novih ekipica koje su odlučile pokušati.

Osim iznimaka koje su žanr izmislile, ili ga uspjele progurati u široke mase, ili pak unijele nešto novo, sve se svodi na hardcore riffove, urlanje i emotivno pjevanje poučnih refrena. Ne treba možda ni naglašavati da su Stick To Your Guns primjer svega navedenog.

Njihov novi album protegao se na nekih pola sata, i osim pohvalne brzine (puno pravih brzih hardcore ritmova) složili su stvari za zaborav. Recimo da su u svom zvuku i pristupu zadržali puno više pravog hard-corea od ostalih i to je ono njihovo po čemu bi ih se trebalo barem malo cijeniti.

Ali zato pjevanje na “Enough’s Enogh” ili “Impact” zvuči užasno isforsirano i nepotrebno. Neki bendovi time dobiju raznolikost i privuku širu publiku, a Stick To Your Guns to ne rade dovoljno dobro da bi zarazili emo ekipu, već gube i one željne iskrenog HC-a.

Izmiješajte puno hardcore grupnog urlanja, grubi vokal na kiticama (Hatebreed, Madball), brze metalizirane hardcore ritmove (Throwdown), čisti metalcore pristup (Bleeding Thorugh) i pokoji clean dio s melodičnim gitarama – i dobili ste Stick To Your Guns. Iskreno, to zbilja nije nešto što bi me zanimalo, niti nešto što bi trebalo nekoga oduševiti. Ali, s obzirom da su potpisali za Century Media, očito je da u Americi ima još jako puno prostora za tako nešto.

Recimo da su stvari za preslušati zbilja brza “Part of Me“, brutalna i zanimljiva “Tonight’s Entertainment” i “We Must Look Like Ants from up There” (samo radi toga što ima dobrodošao gitaristički solo). I to je to, ostalo smo već čuli od dosadašnjih bendova i albuma.

Naravno da imaju nešto specifično po čemu bi ih se moglo (iako ne garantiram) prepoznati. No, sve je to preblizu i sve su to nijanse. Svojom brzinom (koja ih mrvicu spašava) oni su malo više hardcore, nego metal, a netko drugi obrnuto. Sve je samo stvar omjera i ukusa.

Princip je isti, sve su ostalo… nijanse. Za kraj, možda nije ni loše naglasiti da se i lošijim albumima davala veća ocjena, ali strpljenje je pri kraju. Kad je dosta – dosta je!