Opet elita suradnika, no drugi naglasci

Zanimljive crtice iz biografije i diskografije trenutno su suvišne, ako namjeravate iznijeti nekoliko stavova o recentnom studijskom uratku Massima Savića “Dodirni me slučajno”.

Kritičnu masu slušatelja već su ranije okupili albumi “Vještina” (2004.), “Vještina II” (2006.) i “Sunce se ponovo rađa” (2008.), stoga su se brendiranje i publicitet stvoreni uoči izlaska, te kasnije koncertnog predstavljanja albuma, uglavnom nastavili na isprobanu recepturu: naglašavanje nekoliko uzastopno osvojenih nagrada Porin za najbolju mušku vokalnu izvedbu, rasprodana Tvornica, prigodno emitiranje snimke koncerta “Massimo pjeva Sinatru” (2009.) iz KD Vatroslava Lisinskog na drugom programu HRT-a, mnogobrojni intervjui, reklamni plakati, osvojeni eteri radijskih postaja.Ostavimo sramežljivu taštinu sa strane; valja priznati da ovakva medijska sveprisutnost priliči izvođaču s gotovo tridesetogodišnjom karijerom. Član grupe Dorian Gray, suradnja s Metal Guruom, ‘nesretno’ samostalno izdanje iz 1995. godine “Benzina” ili pak duet s Arsenom Dedićem “Za jednom kapi čistoga života” (izvorno pjesma Gustava Krkleca), Massimo naprosto označava raznovrsnu, ali konstantnu figuru na hrvatskoj glazbenoj sceni.No recenzentske ode u čast iznimno emotivne autorske interpretacije, hvalospjevi na račun ‘očaravajućeg baritona’ ili elegantnog stila odijevanja obasiplju ga tek posljednjih desetak godina. Budući da “Dodirni me slučajno” okuplja čak četiri producenta i pet aranžera, uz brojne tekstopisce i gostovanja u obliku dueta, nije ga teško okarakterizirati sintagmom ‘zanatlijski proizvod’. Naime, teško se othrvati iskušenju i ne postaviti pitanje što točno čini ‘autorski potpis’ albuma kada bi na omotu mogao stajati podnaslov ‘Massimo i prijatelji’.

Rasprava oko autorstva u popularnoj glazbi zapravo nalikuje vrtnji u krug, kao što se na jednak način možemo zapitati tko je zaslužan za uspjeh kazališne predstave (autor dramskog teksta, redatelj, glumci, publika?) ili izvedbu orkestra (vješti glazbenici, dirigent?). Ali namjera ove digresije nije iznijeti niz pitanja o autorskim pravima, već naglasiti nedovoljan ‘autorski doprinos’ Massima.

Razlog zašto ‘vjerna publika’ ovaj album prihvaća s oduševljenjem krije se u održavanju povjerenja i prisnosti, ispunjenju očekivane glazbene kvalitete. Intimna atmosfera, prijateljska komunikacija i neodoljiv zabavljački šarm iznova osvajaju koncertnu publiku, ali (nažalost) izazivaju uljuljkanost. Massimo vjerno igra ulogu ‘great pretendera’, gdje isprobane formule većinom financijski osiguravaju egzistenciju, no zatomljuju kreativne dubine. Čovjek bi čak pomislio da na polovici stoljeća svog životnog vijeka već ozbiljno razmišlja o mirovini.

No s obzirom na uvjete rada i zastupljenost kvalitetnih pop izvođača na hrvatskoj glazbenoj sceni, bilo bi nesmotreno iznositi optužbe zbog učinjenog kompromisa. Ipak, bogato glazbeno iskustvo trebalo bi ga inspirirati na izlete u raznolika žanrovska strujanja, barem u vidu češćih kontraprojekata uz dominantan glazbeni izričaj. Singularna vokalna interpretacija tuđih pjesama i nekolicina odsviranih gitarističkih dionica ne iskazuju raspon autorskih mogućnosti, ili drugačije kazano, potencijalni umjetnički izraz iza maske ‘najcjenjenijeg muškog pop vokala’.

Nespretna izvedenica ‘gitaristički pop’ ponajbolje dočarava zvuk trinaest pjesama s albuma “Dodirni me slučajno”. Osim vokalnih dionica, Massimo kroz nekolicinu pjesama doprinosi oštrini i neizbrušenosti tona sviranjem električne gitare. Ranije spomenuta suradnja s Arsenom Dedićem “Za jednom kapi čistoga života” zaokružuje album, a izvedena uz Big Band HRT-a u maniri jazz kabareta zasigurno predstavlja najdojmljivije ostvarenje. Zaista ne bi iznenadila neka buduća suradnja dvojice kolega na zajedničkom albumu!

Kompaktnost albuma “Dodirni me slučajno” djelomice narušava broj uvrštenih pjesama, točnije, tekstualno i aranžmanski slabije strukturirane pjesme izazivaju zjevove u homogenosti zvuka (“Gdje smo sad”, “Bez uvrede”, “Što bi mi bez nas” (duet sa Zoranom Predinom), ili neujednačen i nedorečen duet s Ninom Badrić “Prospi riječi”).

Uz naslovnu pjesmu “Dodirni me slučajno” i hit s YouTubea “Iz jednog pogleda” najviše izgleda za proboj do masovne publike sadrži “Tišina“, lepršava power pop pjesma s impresivnim dijalogom između gitara, mandoline, truba i violina, odnosno energična i odrješita “Sretan put”. Naposljetku, vrijedi još izdvojiti “Nemam vremena” (tekst i glazba Arsen Dedić), s izraženim pratećim vokalima i zalutalim ‘lalala’, te “Krug u žitu“.